PIŠEM, ZNAČI POSTOJIM

ZNA SE!!!
piše: Emil Cipar
-Nisam baš mislio tako! Ali znaš kako je …ja ti to moram reći! Tim riječima je završio jedan telefonski razgovor, relativno rano jutros.

Tim riječima me upozorio poznanik da moje pisanje nije baš konstruktivno i da bih mogao imati problema, što mi on ne želi, nego me samo prijateljski upozorava što se po gradu priča.

-Zar ne vidiš i sam da ne možeš imati nikakvu podršku. Ti napadaš sve od reda …i desne i lijeve i kako onda možeš očekivati da će te netko podržati!

Što se dogodilo u stvari? Na brodskom portalu SBplus objavljena je moja kolumna pod nazivom Opasno nacionalno jedinstvo. Ništa posebno, rutinski posao. Ali! …nekima se nije svidjela moja usporedba naših stranaka sa totaliralizmom. Pogotovo se im nije svidjelo da sam u isti koš stavio i fašiste i komuniste, pa nisu mogli odrediti kojoj struji ja pripadam.

Začudio me stav moga poznanika. Možda sam ispao iz okvira, možda sam pobrkao lončiće, možda sam u potpunosti napisao neistinu, ali…

…na istom tom portalu, na istom mjestu gdje stoji moja kolumna, postoji mogućnost iznijeti svoj stav i svoje mišljenje. Čak se može to učiniti anonimno, bez otkrivanja osobe. To znači …napišeš što god te volja i izneseš svoj stav i svoje gledanje. Kažem to poznaniku.

–Ma pusti ti to! Ipak oni nekako doznaju tko je to napisao. Nemoj misliti da oni spavaju! Nemaš ti pojma kako je to u Hrvatskoj!

Na moje pitanje …tko su ONI …poznanik se uzbuđuje:

-Pa oni na vlasti! Imaju oni svoje službe koje to prate. U Hrvatskoj se sve zna. Ja ti samo želim dobro i opominjem te! Ti očito ne znaš što su oni u stanju učiniti!

To sam i rekao u kolumni da hrvatskim strankama nije demokracija u genima i da doktrina totaliralizima i dalje živi i pokušava se etablirati po svaku cijenu.

Zahvalim poznaniku na brizi za moju sudbinu, ali ipak me obuzme neki nemir. Nisam zabrinut za svoju sudbinu, ali sam zabrinut za stanje nacije. Civilna svijest u Hrvatskoj je još u povojima i okružje u kojemu treba rasti i razvijati se ne pruža joj baš nikakvo jamstvo za zdrav napredak.

Dvadeseset godina življenja u demokraciji prošlo je uzalud. I nakon dvadeset godina Hrvati još uvjek mole nekoga za svoja osnovna prava, koja im pruža Ustav. Piše se molba za posao, molba za građevinsku dozvolu, molba za upis u školu…

Riječ koja ne postoji u demokraciji. U Njemačkoj se za iste stvari piše zahtjev. Riječ molba postoji u njemačkom jeziku, ali je potpuno zastarjela i mnogi ju nisu nikada čuli. Fürbitte …gotovo da se više i ne upotrebljava.

A u Hrvatskoj se i dalje moli gdje god građanin ima bilo kakav kontakt sa vlašću. O demokratičnosti riječi vlast i vlada …ne bih sada.

Razmišljam na koji način i kada sam ja naučio tu demokraciju. I ja sam odrastao u totaliralizmu, školovao se u njemu…

Moju prvu lekciju koju sam svjesno primio dobio sam 1975. Kandidirao sam se za sindikalnog povjerenika u firmi u kojoj sam radio. Nisam prošao …nedostajao mi je jedan glas.

Znam da nisam bio posebno žalostan. Nakon izbora razgovarali smo u sindikatu o rezultatima i ja sam tom prilikom rekao da ja nisam glasovao za sebe.

Moji njemački kolege pogledali su se u čudu.

-Pa to je upravo taj jedan glas koji ti fali! Šta je s tobom čovječe? I dobro je da nisi prošao, jer povjerenik koji ne vjeruje sam u sebe niti ne vrijedi ništa. To su ustvari dva glasa prednosti za tebe!

Postalo mi je mrvicu jasnije da se traži individualna svijest, a da je kolektivna samo posljedica i plod demokratske diskusije.

Dogodilo se da su izbori zbog neke proceduralne greške morali biti ponovljeni. Naoružan novim znanjem i ohrabren novim samopouzdanjem i vjerom u svoju osobu, aktivnije sam se angažirao u kampanji. Kolegama se svidjela moja preobrazba …podržali su me i rezultat je bio vidljiv. Uvjerljivo sam ušao u krug povjerenika.

Drugu lekciju naučio sam tri godine kasnije. Boravio sam um Brnu u Češkoj u posjeti kod rođaka. Jedne večeri rođak se ispričao da nema vremena, jer se mora pripremati za neku sjednicu nekog radničkog tijela, mislim da se isto radilo o sindikatu. Sjednica je trebala biti idućeg dana.

-Pa što se imaš posebno pripremati! Bar je to kod vas u komunizmu lako. Digneš ruku kao i ostali i to je to …našalih se.

-E kad bi to tako bilo ne bih imao problema. Ali ja moram sutra glasovati protiv prijedloga Savjeta!

Glasovi protiv u komunizmu bili su mi nepoznati, pa mi rođak pojasni zašto je tako.

-Ustanovljeno je da odluke koje su donesene sa 100% glasova ZA ne izgledaju demokratski. Zato je naš Savjet odlučio da će uvijek biti dva do tri posto glasova protiv. Tko će glasovati protiv odlučuje se žrijebom i sutra sam ja na redu. Normalno …glas protiv, moraš nekako obrazložiti i zato se moram pripremiti, jer je to vrlo škakljivo.

Shvatio sam da je to najgori prekršaj nad ljudskim pravima. Bilo mi žao rođaka, kao što i sada žalim sve punoljetne Hrvate. Strah od osobne kuraže je najgore što se čovjeku može dogoditi.

I nakon dvadeset godina sustava koji bi trebao jačati civilnu svijest …ona je u Hrvata na razini one koju su Česi imali 1978. Razlika je samo u nazivu diktature. Nije više komunizam …sada je to ZNA SE diktatura.