BIRAM ŽIVOT

Piše : Gordana Knežević
…i ne znam što sam tamo radila?!

Samo sam preživljavala, a samo preživljavanje ne može značiti i živjeti i osjećati život, a život se osjeća srcem i preslikava dušom. Ipak, ne želim misliti da je sve bilo uzaludno, danas slikam ovo moje proživljeno, izvlačim i ono što sam mislila da nemam više, da je umrlo, nestalo, iščezlo iz mene, ugasilo se, a danas, jasno mi je, ugasiti možeš samo i jedino ono što nismo niti osjećali, a osjećaje ne želim odbacivati…

…i kada su loši i kada su tužni i kada me čine sjetnom i onda kada zbog njih odlazim u mislima na neka proživljena mjesta… jer i to je moje, a često susrećem, pronalazim i zablude i danas se pitam kako je moguće da su ušle u mene, da sam živjela s njima, a nekada sam ih možda tumačila i kao nadu.

I tu pronalazim zamku… nada koja je bila i ostala samo zabluda i koliko grešaka moramo učiniti da bismo spoznali zabludu?

A nema mjesta žaljenju, pa zar sama spoznaja zablude ne predstavlja i malu pobjedu?

Svako spoznavanje naše izgubljenosti shvaćam već kao uspjeh, a puno malih spoznaja može nas dovesti do našega smisla.

Živjeti život zapravo znači pronalaženje našega smisla u njemu. Ponekad živimo, a ponekad samo preživljavamo, a u preživljavanju tražimo mogućnost spasa, da bismo ponovo započeli živjeti.

I samo preživljavanje ne mora biti loše, iako je tegobno, jer naš smisao pronalazimo upravo u onome što zovemo borba u životu, a uvijek tražimo uporište u nekome ili nečemu…i sve se vrti zapravo oko uporišta, koliko je snažno i koliko ga osjećamo. I koliko god se činili snažnima, slabost je osobina ljudi. Svi mi imamo svoje slabosti…manje ili veće, a slabost je nešto što nas zaustavlja i priječi u pronalaženju našega smisla.

I u slabosti možemo pronaći snagu…samim sukobom protiv slabosti naših svijest o slabosti postaje i naša snaga.

Nisam nikada razmišljala o mojoj snazi…možda samo ponekad o slabosti u nekim izuzetnim trenucima.

…i tada sam imala i veliki osjećaj samoće

…mislim da je to bilo sasvim u redu, taj susret sa samom sobom i onime što jesam i što ne želim biti, postati…

A nekada u životu donosimo odluke na koje nismo mogli niti utjecati, baš kao da su bile predodređene nekom višom silom.

Život nam ponekad ostavlja iluziju da je odluka bila samo naša, a naša može biti samo pogreška…ne prihvatiti ponuđenu priliku. A sve oko nas samo su okolnosti koje smo živjeli…naše i svih onih koji nas okružuju.

Okolnosti često bivaju isprepletene, a nerijetko i sukobljene, a mi… mi nastavljamo živjeti ili preživljavati.

Uvijek sam nestajala, odlazila u neki svoj svijet…moje utočište…i ponovo bih se vraćala, a odlazila sam upravo zbog sebe same, pronaći se, susresti kada bih smatrala da se gubim. Tražila sam bit i smisao…a treba živjeti onako kako to očekujemo sami od sebe, a ne na način što drugi očekuju od nas. I to poniranje nazivala bih mojom svjetlosti.

Čiste duše privlači svjetlost i ne osjećaju se ogoljene…naprotiv, svjetlost grije, smiruje, i vodi nas ka normalnom, tama je oduvijek značila loše, oduvijek je u nama izazivala tjeskobu i budila ono najlošije u nama, a loše može pronaći svatko u sebi.

Ne volim ljude promatrati kroz loše, iako svjesna i razočarenja…i bivam razočarana…i ne samo ja…možda su i neki drugi bili razočarani isto tako sa mnom, baš onda kada sam imala ugašeno svjetlo i možda se gubila u mračnome, izgubljena možda u nekoj slabosti mojoj…u nekom vremenu preživljavanja kada sam tražila svjetlost u potrazi za životom…

…a ostalo je iskustvo

…ostao je život

…ostali su osjećaji

…ostale su duše koje ću zauvijek vezati uz moju

…ostala sam i nastavljam biti i živjeti ja…