KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
foto: Alfred Matijašević
Stružec/Jutro je. Friško je ali nije prehladno. Hvala dragom Bogu, da sam mogla toliko lijepo doživjeti jesen i ovaj krasni studeni, jer nismo bili desetljeća tako kasno doma. Ljudi su ovdje zadovoljni. Samo kažu …odavno nije pala kiša na ovaj moslavački kraj, na moslavačku grudu. A to nije dobro. Poorali su zemlju, za lijepog vremena, ali presuho je za ovo doba godine. Trebalo bi malo kiše. Pa evo i sveta Kata je pred vratima, za koji dan!
Danas je jutro lijepo. Selo je još mirno, svatko je u svom domu, u toploj kući, poneko je još i u krevetu. Nekim starima, kao mojoj kumi koja ima 84 godine, stalno je zima. Ima ona peć, ali ta grije samo tamo gdje ju ložiš. A i ne diže se rano, kaže ona … zašto bi trošila struju i ložila, a nema sad nikakovog posla da se mora rano dići, kao u ljeto. Drva je iscijepala i jedan dio složila pod kolnicu, drugi dio pod štagalj, da joj ne bude daleko kad snijeg zapada do vrata. Drva ima dosta do proljeća …misli. A neki kažu, kako će ova zima biti duga i teška. Jer, ljeto je bilo dugo i suho.
Cestom je “prozujao” stari “Reno 4 “. Tko zna koliko mu godina ima. I uvijek se čudim, da još uopće i vozi. Neki dan je njegov gazda, koji ima godina koliko i sam auto, otišao s njim u peto selo. Putem, na autu pukao točak i osovina od zadnjeg lijevog kotača. A gazda uzeo metar drva i provizorno napravio kotač, bolje reći polugu i tako se došlepao doma. Pokraj mene je prolazio puževim tempom a auto je cvilio i škripao kroz cijelo selo.
Ovdje je svaki dan novi izazov. Učimo se prepoznavati ptičice i kukce. Sad imamo vremena za to. Već poznamo nekoliko ptičica koje su se udomaćile kod nas. Ponekad još nisu svjesne da smo mi došli na “produljeni godišnji” pa viču na nas, kad im smetamo.
Ma, lijepa je naša Moslavina! Jučer smo putovali šumom Brezovicom prema Sisku. Ovdje kao da si u kakvoj ruskoj bajci. Mraz obavio sve, ama baš sve, a mi sami na cesti. Misliš da sanjaš, da se voziš vlakom kroz Sibir. Smanjim brzinu …muž slika … slika. Radovat će se netko slikama!
Kada smo se vraćali kući, na mojoj rijeci Obžev koja teče preko sela, familija labudova. Doletjeli su iz obližnjeg Lonjskog polja, jer je ono presušilo. Ovdje imaju vode i lijepo im je. Poslikamo ih i radujemo se s njima. Sjednemo preko puta u “kavanu”, da ih možemo malo dulje uživati. Baš su lijepi, roditelji stalno paze na mlade.
Kraj starog srušenog mosta …jato raca, pataka, koje su na sredini rijeke i spavale. Tamo su najsigurnije od tete lisice.
Tete lisica je prešla preko mog vrta …vidjela sam …ostavila je tragove na mojoj gredici salate, ali ni jednu salatu nije pogazila. A ja se čudim, zašto cijelu noć laje susjedova Frida!
Eto, prošlo je naših 40 dana od povratka. Jučer sam nakitila jedan prozor sa svjetlećim žaruljicama. Sjetih se pri tom, jedne arapske obitelji u mojoj zgradi u Berlinu. Oni su uvijek prvi kitili prozore. Jednom upitam mamu zašto to čine a ona mi odgovori:- Djeca jako navaljuju i traže i poklone za Božić od nas, hoće biti isti kao i njihovi vršnjaci i da imaju o čemu pričati u školi kad se priča što su dobili za Božić.
Tako sam sada i ja prva u selu okitila prozor, a drugi su ovdje naučili kititi tek pred sam Božić.
Eto, dok pijem čaj od naranče s cimetom, sjetim se nedjeljnog poziva iz Berlina.
–Halo ovdje G …! Pa kako ste? Jedva dobih vaš broj telefona! Nisam mogao vjerovati da ste sasvim otišli doma! Pa kako je muž i što radite? I kako ste otišli tako iznenada …?!
I tako …razgovor s poznanikom iz Berlina se odužio pola sata. Kaže …falite nam na svakom koraku, muž fali na koru, i to jako. Baš nam falite i nema vas nigdje. Fali nam tvoja juha i kolači.
Meni drago … cvatem! Lijepo da nas nisu zaboravili. Nismo mi bili s njim neki prijatelji, samo poznanici … time mi sve još i draže. Skoro čovjek plače. Možda se “napio” berlinskog zraka, pa se raznježio. Baš mu hvala što nas se sjetio.
Subscribe
0 Comments