MOJA KUĆICA, MOJA SLOBODICA

KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/Kad jutro osvane i pogled mi se prostre na moje zeleno dvorište … na travu i  brijeg …ispuni  me mir. Ljepo je. Mirno. Nema tu tuđih glasova, nepoznatih riječi i govora. Nema šumova auta i gradskih željeznica. Nema turske muzike. Jednostavno …Božji mir. Nema kokoši, mačaka i cucaka. Samo ponekad susjedova kuja Frida, zalaje. Ali, Bože moj, selo je to.
Moja kućica, sva u svjetlećim lampicama. Objesim gdje hoću i kako hoću. Ne moram misliti vise li nekome  na balkon ili da li smijem bušiti koju rupu u zidu. Ukrasila sam svaki kutak i svaku plohu, svaki čavao gdje se može nešto zakvačiti. Od podruma do krova. Na krov još ne mogu, ali doći će i to, nadam se ako mi netko pomogne. Prema krovu se već penje Djed Mraz.
Vadim iz kutija adventske ukrase …Naiđem na jednu kutiju. U njoj velika staklena kugla …stakleni pleteni anđeo u njoj. Prelijepa je. Poklon tete Lize. Dalje naiđem na bezbroj božićnih karti i malih božićnih figurica od poznanice Amire. Svaki Božić mi je došla i poklonila malih darova i ukrasa, mada njoj nije bio Božić.
Hvala svima!  Sad me ti  pokloni sjećaju na njih, na dane provedene s njima. Sjednem …uzmem si vremena, i svaku kartu pročitam …ima ih i  po 30 godina starih. Neke nisu ni potpisane, pa moram dugo promišljati tko ju je poslao. Neki pošiljatelji nisu više ni živi a  moji godišnjaci. I onda …čitajući kartu …sjećanje na njih oživi …sve od škole pa dalje …do danas. Lijepo sjećanje. Prolaznost.
Kako moja kućica sva svijetli! Govori mi susjeda …ma to je previše! Ja joj odgovaram … pusti me sada kad sam doma, neka se naužijem. Ma tko zna dokle ću? Za mene nema idućih godina, nego …uživaj svaku kao da  je zadnja. Iskoristi svaki dan kao da je zadnji. Tako sam uvijek i živjela. Nekako …kao da u meni tika bomba i ne zna se  kad će eksplodirati.
Ma neka još malo pričeka da se naužijem moga okružja!