Piše: Vesna Gruica
U NAZOROVOJ U KRAPINI – Nije bilo slavlja Božića u našem domu. O božićnoj jelci mogla sam samo sanjati …bile su to pedesete godine tvrdog komunizma. Ako se slavio Božić u kućama prosvjetnih radnika, letjelo se doslovce s posla. Kako da to meni objasne moji roditelji??? Tada mi je bilo 5 godina.
Jednog Badnjaka , te davne 59/60-te godine, još se dobro sjećam da je u dvorište neko ubacio sa uzvisine iznad moje kuće gdje je crkva Sv. Nikole božićnu jelku.. Hvala na toj plemenitoj gesti i suosjećajnosti tadašnjim svećenicima i redovnicama. Nismo ju okitili. Nismo smjeli…
U SALZBURGU- U prosincu 1983. provela sam tri adventske sedmice kod moje Erike u Salzburgu. Stigla sam iz sumornog Zagreba jer mi je problem predstavljao ispit iz jezičnih vježbi na katedri germanistike. Bila sam potpuno izgubljena. Sjećam se da sam donijela djeci punu torbu poklona. najzanimljivija je bila vjeverica sa pravim krznom za najstarijeg Erikinog sina Martina.
A Eriki je moja mama izvezla predivne stolnjake od pečkog veza za svetkovinu Božića… Pri dolasku,pri ulasku u kuću zapljusnuo me je miomiris svježe pečenih kolačića…I tako sam se i ja uključila u pripravke sitnih božićnih tradicijskih kolačića sa puno mirodija cimeta,klinčića,vanilije…to su bile pusrle od bjelanjaka, kiflice od grubo mljevenih oraha,medenjaci-paprenjaci sa orancinom koji se zovu „Lebkuchen“. Erikina obitelj bila je velika,s puno djece i meni je tako godila ta domaćinska i topla adventska atmosfera pripreme za Božić.
Naučila sam izrađivati i nakit od slame, male zvjezdice sa crvenim plišanim mašnicama. Kod te divne obitelji zateklo me je i Nikolinje i moj prvi poklon od svetog Nikole,crvene termo soknice i paketić adventskih finih čokoladnih pralina od marcipana… Taj mali dražesni paketić čekao me je ispred vrata moje sobe. Ugledala sam ga u jutro kad sam krenula na doručak…
Erika je bila umjetnica, keramičarka i ona je u svom ateljeu izrađivala jedinstvene jaslice od keramike. Svojim spretnim umjetničkim rukama oblikovala je figurice Josipa,Marije,Isusa, ,tri kralja,zvijezdu repaticu,štalicu sa slamom…
Te unikatne i skupocjene jaslice prodavala je u jednom umjetničkom dućanu u centru Salzburga. Erikine jaslice bile su različitih veličina, oslikane maštovitim kistom sa puno detalja cvijeća i žarkih boja. Pečene u tehnici majolika.
Nikad poslije nisam nigdje u svijetu vidjela ni približno takve jaslice. Obitelj Schatzmann podarila mi je mir i ljubav , njihova duhovnost ozdravila me je od svih trauma i frustracija, unijela svjetlost u moju umornu dušu i radost koju i danas nosim u svom srcu. Jezične vježbe položila sam sa nevjerojatnom lakoćom i visokom ocjenom kad sam se vratila kući…
Kad sam već radila na Gimnaziji „Lucijana Vranjanina“ u Zagrebu poklonila sam svojim učenicima nezaboravni trodnevni izlet u Salzburg za vrijeme Adventa… I na njih je posjet tom gradu ostavio traga i pohranjen za pamćenje za cijeli život… taj srednjovjekovni grad još uvijek gaji tu drevnu tradiciju i vjerojatno je to najljepše okićeni grad u predbožićno vrijeme na svijetu, osobito njegove kićene fasade,trgovi sa fontanama… Sve tako ljupko. Sve tako blizu. Miris svježe borovine provlači se čitavim gradom.
Salzburg sam posjetila 2009. u prvoj sedmici došašća. Povod je bio odlazak na Erikin grob na malom mjesnom groblju St. Jakob. Zapalila sam svijeću .
Erika u prijevodu znaći vrijesak, i njen grob bio je prekrit sa puno grmića vrijeska, nježno ljubičaste boje. U velikoj kući od ogromne obitelji ostao je samo njen suprug Hans ,kojem su danas 84 godine. Erika je umrla jako mlada. Proveli smo nekoliko dana zajedno. Još uvijek sam na policama njenog ateljea i na komodama u sobi za goste prepoznala tu čudesnu kolekciju keramičkih figura. Ali sada prašnu, bez života,z aboravljenu…
Vrijeme nosi svoje. Koja sam ja bila sretnica što sam imala tu privilegiju godinama odlaziti u tu obitelj koja je imala karizmatičnu moć na moj život i moj svjetonazor. Svetinje treba prepoznati… Erika je bila moj životni lučonoša i uzor. Erika je bila veliki humanist , znatiželjni svjetski putnik i ljubitelj Hrvatske. Upoznala sam ju davne 1978. u Zavali na Hvaru gdje je dolazila sa strastvenim zanosom ,zaljubljena u mirise lavande,smilja,ružmarina…voljela je more…
U SANTIAGU DE CHILE Na temperaturi od trideset stupnjeva početkom prosinca 2008. počeli su izranjati čudni svjetleći snjegovići u grmovima rascvalih hortenzija i oleandra. U velikim shopping- centrima palme su bile opletene svjetlećim plastičnim crijevima .
Sve velike gorostasne jelke postavljene na glavnim trgovima i ispred predsjedničke palače Moneda bili su od plastike. I čitav božični nakit bio je replika onog europskog, tradicijskog, mirišljavog prirodnog bora. Svaki ulaz nebodera imao je veliko predvorje sa recepcijom i portirom. U luksuzno opremljenim ulazima svjetlucali su plastični borići.
U našem hrvatskom Klubu “Estadio Kroata“. U to vrijeme velikih vrućina bilo je nezamislivo gledati prizor kako uz bazene sa puno kupaća, aulu kluba krasi jedna velika jelka sa hrvatskom zastavom u pozadini. Polnočku sam dočekala na otvorenom, ispred velike gimnazije. Svi smo bili u kratkim rukavima. Nosila sam japanke i sunčane naočale. Sunce je bilo lagano na zalazu ali još intenzivno jake svjetlosti…
Bilo je oko 20 sati navečer. Sakupilo se puno Čileanaca u blještavoj odjeći koja mi je malo smetala jer mi je to sve nalikovalo na kič. Uz orkestar gitara i kastanjeta održana je sveta misa na španjolskom. Ništa nisam razumjela osim Krist i amen…
Moji ukućani, obitelj Jakas-Tomić, okitili su svoju kitnjastu umjetnu jelku sa našim zagorskim licitarima koje sam im donijela kao Božićni poklon. Nakon mise blagovali smo uz čileanski pripremljenog purana kojeg oni zovu „pavo“ i to je tradicija božićnog objeda u Chileu. Imala sam veliku nostalgiju za domom.
Mi nismo navikli da Božić slavimo u ljeto. Falilo mi je malo te svetosti, šetnji alejom uz breza i kestene, promrzla od zime grijati se uz tisuće sićušnih treptećih lampica koje daju našem malom gradu Krapini poseban svjetski štih u ovo adventsko vrijeme… I stati pred paviljonom u parku, nalik maloj blještavoj zvjezdanoj osmatračnici, i poželjeti jednu malu želju…
Nedostajao mi je i adventski vjenčić na stolu,svjetlost koja je dolazila iz tog vjenčića. Falile su mi naše narodne božićne pjesme. Falila mi je mama…