Piše: Nikola Šimić Tonin
 Spužvarstvo je poznato još od staroga vijeka. Stanovnici otoka u Egejskom moru spominju se kao prvi spužvari, koji su proširili spužvarstvo i na ostale dijelove Sredozemnog mora.
Sve do polovine 19. stoljeća europsko tržište se opskrbljivalo samo mediteranskom spužvom, a tek oko 1840. otkrivena su područja u podmorju Bahamskih otoka gdje su razvijena gusta naselja kvalitetnih spužvi.
Na hrvatskoj se obali lov spužava prvi puta spominje 1522. Dvojica Zlarinjana započeli su vađenje spužava za trgovca iz Šibenika koji ih je prodavao u Mlecima. Stanovnici otoka Krapnja su se krajem 17. stoljeća počeli ozbiljno baviti spužvarstvom i od tada do danas se spominju kao jedini spužvari na istočnoj obali Jadrana.
Krapljanski spužvari su, 1911. godine sa 16 ronilaca, 6 ronilačkih aparata i 30 brodica, osnovali spužvarsku zadrugu, a 1947. osnovano je poduzeće ”Spužvar” koje se godinama razvijalo i s više ili manje uspjeha vadilo i prerađivalo spužve.
Morska spužva i danas ima široku uporabnu vrijednost, iako moderna tehnologija raznim sintetičkim materijalima pokušava imitirati njezine prirodne osobine koje se očituju u čvrstoći, izdržljivosti, mekoći, mogućnosti upijanja itd. Spužve su jednostavno građene višestanične životinje.
U moru živi oko 5000 vrsta, ali samo petnaestak vrsta ima uporabnu vrijednost, a spužvari ih zovu pitome spužve. Naselja pitomih spužava razvijaju se su u svim toplijim morima.
U podmorju hrvatskoga Jadrana rasprostranjena je vrlo kvalitetna i tražena Euspongia officinalis adriatica, koja može narasti i do 40 cm u promjeru.
Spužve su obnovljive biozalihe, koje ipak treba odgovorno iskorištavati. Naši bi spužvari osigurali mnogo veću zaradu kada bi se više brinulo o preradi pa i uzgoju te spriječio izvoz polu-prerađenih spužvi.
Boljom organizacijom spužvarstvo bi se moglo razviti u vrlo unosnu gospodarsku djelatnost. KORALJARSTVO Crvenim zlatom Sredozemnog mora zovu crveni koralj (Corallium rubrum), a vadili su ga iz mora već stari Egipćani, Grci i Rimljani i izrađivali lijepi i vrlo cijenjeni nakit.
Mnoge su legende vezane uz crveni koralj: neki ga smatraju izvorom vitalne energije, svetim kamenom itd., a u nekim našim krajevima još i danas novorođenčad kite koraljnom narukvicom protiv uroka.
Prvi naš koraljar bio je Šibenčanin Mihajlo Sinković, koji je dozvolu za ulov i obradu koralja dobio 1687. godine. Od višestoljetne koraljarske tradicije na Jadranu, najznačajnija je ona s otoka Zlarina.
Za vrijeme Mlećana Zlarinjani su opremali i do 16 lađa za lov koralja i na dan odlaska u lov, svi mještani su sudjelovali u procesiji, koja je završavala blagoslovom lađa.
Poslije blagoslova, ribari su primali od žena darove u siru, luku i kvasini i oko ponoći otplovili iz luke da ih “zle oči ne pogode”, naime nisu ih smjeli vidjeti Mlećani.
Kazna za utaju ulova, katkad je bila i odlazak na galiju. Tijekom 18. stoljeća porodica Galbiani drži pod svojom upravom sva lovišta koralja, koja su bila pod upravom Italije, a kasnije Austrije.
Od 1868.g. lov na koralje proglašen je slobodnim i oslobođen nameta državi, ali koraljarstvo u Dalmaciji sve više propada, jer se zalihe neobrađenog koralja sve slabije prodaju, a nitko se ne bavi izradom koraljnog nakita.
Početkom 20. stoljeća u Zlarinu se osnivaju zadruge, koje su trebale oživjeti tradiciju sakupljanja koralja i otvoriti brusionice za obradu koralja i izradu nakita.
Taj pokušaj ubrzo propada pa tek nakon Drugog svjetskog rata koraljarstvo opet oživljava i približava se nekadašnjim uspjesima, ali gubi bitku s kojekakvim umjetnim materijalima za izradu nakita.
Danas se najveća količina koralja nekontrolirano vadi i krijumčari u zemlje, koje imaju razvijenu obradu i izradu skupocjenog nakita. Krajnji je čas da zaštitimo naše spužve i koralje, da organiziramo odgovorno gospodarenje i preradu tog prelijepog blaga našeg Jadrana. |