SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Vrijeme posloži sav nered, ono ne umanjuje bol, niti gubitke, samo jednostavno sve posloži na svoje mjesto. Funkcionira po principu ormara ladičara. S vremenom sve završi u svojoj ladici i na nama je da ih ili zatvorimo zauvijek… ili da si damo tu slobodu, pa ih tu i tamo otvorimo, malo odškrinemo…
A ja …ja sam naumila raščistiti svoje ladice, sve do ti jedne …i skoro pa i jesam, onako jednu po jednu, iz srijede u srijedu, no onda, prije nekih tri tjedna mi stigao mail …i nekako me je poljuljao, povrijedio …nekako naglo zaustavio moje pospremanje …mojim tekstovima cinično dao naslov “autoterapija”, a mene ugurao u okvire egzibicionizma …ali kao što rekoh, i ovih zadnjih par preostalih, nepospremljenih, zaključanih ladica, odlučila sam pospremiti …
Bila sam na drugoj studijskoj godini i polako su moje roze naočale blijedile i na mjesto njih mi je život stavljao nekakav surovi i željezni okvir na nos kroz koji me je tjerao da sagledavam svijet oko sebe …“ništa nije kako se čini“ !
Prva dva semestra su prošla veselo, nisam tražila više od onoga što se pružalo na predavanjima, nije mi trebalo više ili me nije bilo briga, ne znam …ali negdje u svemu tome na toj drugoj godini faksa sam se pogubila.
Postalo mi je zagušljivo, isprazno i nejasno što ću ja to biti kad diplomiram, uzimajući u obzir to da sam trebala biti profesorica, učiteljica …a nitko živ nas na to pripremao nije …
Sve je bilo dobro dok si podržavao mišljenje profesora, ali onog trena kad bi izrazio svoje vlastito, a ono se, ne dao Bog, nije podudaralo s mišljenjem većine koja podržava profesora …e pa to, to nije bilo baš poželjno …njima ne trebaju studenti, njima trebaju ovce …dobre, drage, podobne i mutave …takvi nama trebaju, takvi su kod nas na svim funkcijama našeg oboljelog društva …bleje samo na zahtjev, onda kad se to od njih traži …
Nisam mogla vjerovati da se studiranje svede na to da dođeš na predavanje, odslušaš kretena …čast iznimkama, mogu ih nabrojiti na prste i još uvijek ih nema 10, prođem li kroz sve studijske smjerove koje nudi Sveučilište u Zadru …koji mlati praznu slamu, predaje što hoće i kako hoće, dođe kad hoće i ne kaže kad neće doći i još očekuje da ćeš i ti to isto sranje s kojim te on tlačio, prosrati na ispitu, na kojem te on verbalno zlostavlja do mile volje, upravo zato što si imao svoje mišljenje, a ne njegovo …zato što se književna djela mogu interpretirati samo na njegov način i na niti jedan drugi …jer jedino je njegov ispravan, a jebeš svu ostalu popratnu literaturu i književne kritičare i znanstvenike … i negdje u svemu tome mi se počelo gaditi to licemjerje i visoko obrazovanje kod nas u Rvackoj …
A kako je to obično bivalo u mom životu, uvijek se nađe neka duša od čovjeka i ona bude tu, baš onda kad je trebam …tako je bilo i ovaj put.
Bio je četvrtak, imali smo jezične vježbe i Karin, naša strana lektorica, zamolila me da ostanem, da mora razgovarati sa mnom.
Nisam se opterećivala s tim, jer nije to ništa neobično. Bilo je okrepljivo pričati s Karin, bila je drugačija …prihvaća sve i sve razumije i sve može ukoliko je dobro argumentirano i iole normalno. O čemu god da se radilo, s Karin nije bio problem naći kompromis. I tako mene Karin upita onako usput ...što se sa mnom zbiva i gdje sam mentalno nestala i namjeravam li se uskoro vratiti i jer mi može pomoći …i tad sam na njenom stolu ugledala dvije stvari koje su mi privukle pozornost …prva je bila knjiga ili vodič naslova BERLIN i druga stvar je bila nekakva bilježnica DAAD Stipendien für DaF. A ona, vidjevši da je ne slušam, pokupi te dvije knjige sa stola i da mi ih u ruke, nasmiješi se toplo i kaže: –Denken Sie mal darüber nach!
I u jednom dahu sam ih pročitala i već u petak sam joj stajala ispred kabineta, s milijun pitanja i ideja. Ali ona me preduhitrila, već je imala tonu drugih materijala pripremljeno i samo mi ih je proslijedila …a ja sam čitala cijeli vikend i kao naručeno je i kiša padala, bura puhala i vani bilo zima …ušuškaš se u one deke, jastuke, jorgane, s brdom mirisnih knjiga, brošura, časopisa i tad poželiš da te nitko ne dira narednih par stoljeća …
Teškom mukom sam dočekala ponedjeljak, sve sam pomno razradila i odlučila se na jednu godinu Auslandsstudium …samo što još nisam znala gdje bih se aplicirala. Ali i tu je Karin bila brža …otišle smo u kantinu na kavu.
Konačno je počela pričati …
Pomoću DAAD-a je organizirala studijsko putovanje u Berlin, na temu multikulturalnosti. Prednost imaju oni studenti koji studiraju germanistiku, a dosad nisu imali priliku ići u Njemačku. Ja definitivno nisam spadala u tu kategoriju studenata, ali kako ona osobno neće imati pratioca to je mjesto namijenila meni i na taj način nećemo nikoga drugog zakinuti, a ja ću moći vidjeti različita Sveučilišta koja imaju ugovore s DAAAD-om, kako bi se lakše mogla odlučiti gdje provesti jednu studijsku godinu …nikad nije sumnjala u to da ja možda i ne dobijem stipendiju …nekako se to podrazumijevalo…
Bio je siječanj, a do početka putovanja u Berlin su trebala još proći tri duga mjeseca i ispitni rok u veljači … Od Karin sam dobila zadatak da napišem tri referata …s tim zadatcima me je držala na životu…a ticala su se mjesta koje ćemo obilaziti u Berlinu i široj okolici. Teme su sve bile različite, Europa-Universität Viadrina Frankfurt (Oder) je bio prvi referat, zatim KZ-Sachsenhausen, te Museuminsel (Berlin) ako se ne varam…
Nakon što se sastavio popis studenata koji će ići na putovanje i oni također dobili popis tema za referate, odlučili smo se svaki ponedjeljak nalaziti i referirati jedni drugima svoje teme.
Plan i program nam je bio krcat, imali smo samo deset dana kako bi vidjeli ono „najosnovnije“ što Berlin pruža i što moramo vidjeti s obzirom na temu putovanja.
Naše referate je Karin isprintala i od njih je napravila turistički vodič. Prema planu i rasporedu je uvrstila naše referate i svatko od nas je na početku putovanja imao zbirku onoga što nas čeka …
Došlo konačno i to jutro u travnju …Bože mili, kao da je sutra…
Krenuli smo iz Zadra ka Zagrebu, iz Zagreba vlakom …granični prijelaz majstorski apsolvirala, bez ikakvih tramaka … do Münchena, pa od Münchena i dalje vlakom do Berlina … konačno stigli … Kreuzberg, hostel Baxpax …