O ČEMU JE RIJEČ
piše: Žarko Delač
Naoko bizarna rasprava oko potrebe prijevoda srpskih filmova na jednoj komercijalnoj televiziji koja se emitira u Hrvatskoj podigla je ovih dana ponovno medijsku prašinu. Bizarnu zbog toga jer u vrijeme pukog preživljavanja i borbe za radno mjesto većina nas ne razmišlja o tom problemu. Ipak radi se o nečemu o čemu se ne bi smjelo prešutjeti i to radi nekoliko činjenica. Prvo nameće se pitanje uloge i svrhe regulatorne agencije zadužene između ostalog i za elektroničke medije. Ne mislim pri tome kako vijeće nije potrebno. Upravo suprotno jer između nekoliko ciljeva i zadaća naglašava se uloga vijeća u promicanju hrvatskog jezika i nacionalnog identiteta u medijskom prostoru. Zbog toga je potpuno opravdana reakcija Vijeća na postupak televizije koja nije prevodila srpske filmove, a na što moćnici tv kuće nisu ragirali.
Scenario je sličan kao i u slučaju mobilnih operatera koje je žurno na radnom sastanku primio osobno predsjednik vlade kako bi dogovorili detalje buduće suradnje. Siguran sam kako će onih famoznih 6% poreza operateri na neki drugi način kompenzirati. Ipak su to multinacionalne kompanije koje dobro i predobro žive na račun hrvatskih građana, a političari nemaju dovoljno hrabrosti tome stati na kraj.
Stoga nije čudno, ako su dosadašnje hrvatske vlade pokazale nemoć pred stranim kapitalom, da nešto drugo očekujemo od vijeća za elektroničke medije. Uvjeren sam kako i najava zabrane emitiranja programa već spomenute televizijske kuće neće biti provedena u djelo.
Nadalje, vezano uz njegovanje hrvatskog jezika ili bolje rečeno zatiranje, dovoljno je spomenuti nazive trgovačkih centara, poduzeća i ustanova na stranim jezicima kao i mnogobrojne pogrešne javne natpise u hrvatskoj metropoli – Zagrebu. Tako već mjesecima na ulazu u podzemnu garažu na Kvaternikovom trgu piše Kvartenikov trg.
Dokaz je to kako niti na jednom nivou društva nema sustavne brige o točnosti, a samim time ni gramatičkoj ispravnosti ili pravopisu javnih natpisa.
Dodatan problem u hrvatski jezik unijeli su jezikoslovci te ne znamo je li ispravno šport ili sport, ministarstvo zdravstva ili zdravlja, glede ili ponaosob…U toj nedefiniranosti polako se uvlače u svakodnevnu uporabu strani izrazi te se čak izraz like koji koriste korisnici internetske društvene predlaže kao nova riječ u još neobjavljenom hrvatskom pravopisu.
Zbog takvog našeg odnosa prema vlastitom jeziku ne začuđuje što su tek strancima teško prepoznatljive razlike između jezika na našim prostorima te ih trpaju u isti koš. Ne kaže se uzalud koliko cijeniš sebe toliko te cijene i drugi što vrijedi i za naš jezik.
Nasuprot tome kao pozitivan primjer očuvanja svog jezika može se istaknuti susjedna Austrija. Na njihovim televizijskim programima strane emisije i filmovi se ne prevode već i sinkroniziraju na njemački jezik.
Izgleda, nažalost, kako su najveći borci za hrvatski jezik naši iseljenici koji tek u tuđini shvate što znači materinji jezik, državni simboli poput zastave i grba ili vlastite putovnice.
N,o zahvaljujući europskoj uniji hrvatski će jezik postati službeni u ovoj zajednici što je na neki način garancija kako ipak neće odumrijeti ili se utopiti u neki drugi. Naravno ako se ova u prvom redu politička asocijacija ne raspadne prije nego naša država postane službena članica.
Upravo zbog ove dvojbe kao i premalo informacija i o nedostacima ulaska u uniju nisam, kao uostalom ni većina građana, izašao na nedavno održani referendum o pristupanju u EU. Nije me se dojmilo jednostrano isticanje samo pozitivnih argumenata kao što je recimo ovaj o hrvatskom službenom jeziku u administraciji Europske unije.
I tako …jedna naoko beznačajna informacija vezana uz prijevod filmova otvara mnoštvo pitanja i traži odgovore koji su prepušteni vlastitoj prosudbi pojedinaca.