Bilo je to …sada već davne 1981. godine kada je Tom Gotovac, najpoznatiji hrvatski konceptualni umjetnik, gol hodao po centru Zagreba i ljubeći pločnik izveo čuveni performans “Zagreb,volim te”. Jasno, bilo je to vrijeme tzv. radničkog samoupravljanja i socijalizma pa tadašnje vlasti nisu preveč tolerirale Gotovčeve nastupe zbog kojih je postal poznat i van granica bivše zajedničke države.
Performans-umjetnici ne daju ništa drugo osim sebe samog tj. na sebi svojstven način prezentiraju teatar, ples ,pantomimu, muziku ili cirkus. Znači, potpuno u skladu s njihovim shvaćanjima određene grane umjetnosti.
Ne znam, kaj bi Tom Gotovac, da je živ, rekel za “performans” proizvođača mlijeka koji već šesti dan prosvjeduju i ne odustaju od zahtjeva da se otkupna cijena vrati na 2,60 kuna. Kako bi iskazali svoju odlučnost …pred neki dan su u prisustvu tv-kamera izveli “performans” izijevanja mlijeka u zagrebačku kanalizaciju.
Jučer, u nedjelju, bili su puno humaniji pa su na največoj zagrebačkoj tržnici Dolac podijelili 550 litara mlijeka.
Ministar poljoprivrede Jakovina iznio je jasan stav Vlade da nema pregovora na ulici kak je to bil običaj do sada. Ima naznaka da su prosvjedi proizvođača mlijeka na neki način povezani sa politikom stranaka, gubitnika parlamentarnih izbora.
Čini mi se da su među prosvjednicima najglasniji oni koji su do sada dobivali veće poticaje nego kaj su proizveli hrane u svojim stajama i kokošinjcima. Može biti, da je otkupna cijena mlijeka preniska ali za to postoje pregovori a ne izlijevanje i pranje cipela u mlijeku.
Sjećam se vremena, kada su seljačka djeca iz zagrebačke okolice svako jutro, prije polaska u školu, u kantama svojim mušterijama nosila svježe mlijeko i nikome na kraj pameti nije bilo da prolije niti kap mlijeka. A ni tada cijene mlijeka nisu bile bog zna kaj.
Osim nezadovoljstva proizvođača mlijeka nova Vlada našla se u situaciji kada mnogim tvrtkama prijeti stečaj i odlazak tisuća radnika na Zavod za zapošljavanje. Tak će negdašnji medijski div Vjesnik zbog velikih gubitaka morati “zaprti lesu”.
O gašenju Vjesnika bilo je govora i za vrijeme bivše Vlade koja je taj vrući krumpir prepustila Kukuriku koaliciji tj. nek ga ona riješi kak god zna i umije.
Vjesnik je uvijek bil režimsko glasilo koje se financiralo iz posebnih, proračunskih fondova. U Vjesniku su radili i pisali pravi znalci svojega zanata (Drobnjak, Galić, Biščević, Bešker i mnogi drugi) i bez obzira tko je bil na vlasti, bila je čast biti urednik, dopisnik ili suradnik te …nekad najveće i najjače izdavačke kuće u jugoistočnoj Europi. Zna se, da su u toj uglednoj i elitnoj redakciji novinari, suradnici i urednici (u odnosu na ostale novinske kuće) imali najbolje plaće i uvjete za rad, a oni najbolji (za vrijeme Juge i najpodobniji) odlazili su na dobro plaćena dopisnička mjesta u inozemstvu.
I u najboljim danima Vjesnik nije imal neku naročitu prođu, ali su sve državne i gradske institucije bile njegovi pretplatnici. Vjesnik je, kao što sam već gore spomenul, uvijek bil režimski list, ali u kojem se ,i za vrijeme komunizma između redaka mogla pročitati po koja prohrvatska poruka. Novinari i urednici, svjesni da prijeti gašenje Vjesnika, poduzimaju sve što je u njihovoj moći, ali mišljenje financministra Linića je da višegodišnjim gubicima treba stati na kraj i da država nemre više spašavati gubitnike. Pa ni Vjesnik.
Međutim, nisu samo novine u pitanju. Naime, ovih dana u medijima objavljeni su poražavajući statistički podaci prema kojima više od 51 posto Hrvata smatra da im knjige ne trebaju niti da ih zanimaju!
Prema tim podacima mi smo ispod europskog prosjeka kao i ispod prosjeka jugoistočne Europe!!! Moramo se svi skupa zapitati kaj se to događa s nama, zar su samo cijene knjiga u knjižarama uzrok sve manjem čitanju ili problem leži negdje drugdje? Nekad su čitaonice bile prepune ljubitelja dobroga štiva koje se moglo, uz člansku iskaznicu i malu članarinu, posuditi i uredno vratiti pa se pitam gdje su nestale te stare, dobre urbane navike?I
Ne samo urbane jer su i u manjim mjestima, pa čak i selima postojale i djelovale bogato opremljene knjižnice i čitaonice. Ne znam gdje se izgubila navika čitanja pa se uvijek mi stariji rado vraćamo u školsko doba i mladost kada smo čitali sve kaj nam je došlo u ruke: od Lovraka, Šenoe, Zagorke, Matoša, Krleže, Kozarca, Domjanića, Gundulića… pa sve do Stendala, Cronina, Dostojevskog, Tolstoja, Čapeka i drugih velikana pisane riječi.
Moram priznati, politički gledano, da u bivšoj državi nije baš sve bilo protuhrvatski nastrojeno. Na primjer, u središtu Zagreba bile su gotovo knjižara do knjižare u kojima su se mogli kupiti, osim domaćih, strani naslovi i časopisi.
Danas je situacija bitno drugačija; u središtu hrvatske metropole danas se mogu kupiti pecivo i kruh tj. prevladavaju pekarnice, slastičarnice i kafići, a većina poznatih knjižara, ako i posluju, krpaju kraj s krajem.
Unatoč tome, kaj je prosječna cijena knjige posljednjih godina pala gotovo za tridesetak kuna sve manje se kupuju knjige a sve više traži jeftiniji kruh i mlijeko. Nije vrag da samo kruh znači život!
Međutim, problem knjige i čitanja neki vide i u tzv. “sindromu zlatne” dobi tj. umjesto uživancije mnogi pedeset godišnjaci opterečeni su kreditima, nezaposlenom djecom i uzdržavanjem starih roditelja. Naime, da je sve normalno djeca pedesetgodišnjaka već bi napustila roditeljski dom i imala solidno zaposlenje i dovoljno sredstava za samostalni život.
Da je sve normalno i stari bi roditelji mogli pristojno živjeti od boljih mirovina. Ali,nije tako pa mnogi u “zlatnoj dobi”, umjesto da uživaju i polako razmišljaju o odlasku u zasluženu mirovinu, muku muče kako pomoći svojoj odrasloj djeci a sve češće i unucima. Stoga i ne čudi činjenica da se sve češće, umjesto knjige ili novina, u ruci pod pazuhom nosi štruca kruha.
Ali, ipak kaj se knjige i knjižnice tiče, nije sve tak crno kak na prvi pogled izgleda. Naime, radosna vijest ovih dana stiže iz Splita, točnije od članova Torcide koji su u službenom priopćenju za javnost pozvali upravu Hajduka da iduću proslavu godišnjice kluba organiziraju u gradskoj knjižnici. Jasno,uz prigodan program. O prijedlogu Torcide još se nije oglasio gradonačelnik Kerum, ali o kulturnim stvarima ionako on ne odlučuje sam. Uostalom, zakaj i bi kad ima seku koja ima daleko šire kulturne vidike od njega.
Kaj god!
Super Ivek,nadam se da ce se to štivo citati i u drugim dnevnim novinama u Zagrebu. Treba Ljudima jednostavno otvoriti oci za neke stvari i nadati se da postanu i sami aktivni i da ne ocekuju sva rijesenja od drugih. Drustvo su svi pojedini, samo mnogima to jos nije jasno. Obozavam tvoje kolumne. Puno uspjeha u daljnjim aktivnostima ti zelim. Budi mi pozdravljen. Milica