KRIMINAL I KORUPCIJA

TRN U OKU
Piše: Mirko Omrčen
Današnja bogata financijska oligarhija, koja drži mnoge ključne poluge hrvatskog društva, koja gospodari dobrim dijelom hrvatskog gospodarstva i koja jest značajna moć u hrvatskom društvu, formirala se i svoje pozicije stekla upravo kroz i na temelju kriminala i lopovluka u pretvorbi hrvatskih nacionalnih bogatstava. Navodi se kako je jedan dio obogatio u organizaciji naoružanja Hrvatske i u opskrbi vojnika vojnom opremom u domovinskom ratu i to na način da se oprema i oružje, od strane tih ratnih liferanata, koji su kupovani u inozemstvu višestruko skuplje prodavao hrvatskoj državi i vojsci.

Drugi dio bili su oni koji su financirali politiku i zauzvrat dobivali poduzeća u bescjenje, čak i badava. Oni su operirali na način da su u takvim poduzećima ispražnjavali žiro-račune tvrtke, rasprodavali zalihe, prodavali proizvodna sredstva, otpuštali radnike i na kraju prodavali tvrtke ili zemljište na kojem se kasnije gradio poslovni neboder ili šoping centar.

Jednaki kriminalci bili su i oni koji su obogatili na način da je kroz pretvorbu izvlačen novac iz banaka odobrenim menadžerskim kreditima za otkup dionica bez realne hipoteke. Taj dio hrvatskih tajkuna, tvrdi se, bio je izravno u službi politike i bankara s kojima su kasnije dijelili opljačkani novac.

Hrvatske banke bile su kolateralna žrtva pretvorbe i privatizacije, ali su u mnogim aferama i aktivno sudjelovale. Odabranim tajkunima odobravale su menadžerske kredite prema neekonomskim kriterijima, jer nisu imale kvalitetne garancije za povrat kredita. Takvim kreditima, tvrdi se, financiralo se preko 400 poduzeća prilikom čega je sklopljeno približno oko 27000 kreditnih ugovora pri čemu je jedan korisnik bio potpisnik više kreditnih ugovora. Smatra se da je takvih korisnika bilo nekoliko stotina.

Menadžerskim  kreditima koje su banke odobravale odabranima jesu onaj čimbenik koji je umnogome ugrozio funkcioniranje hrvatskog bankarskog sektora i pridonio njihovom potonuću, a u režiji politike, poduzetnika i samih bankara.

Na kraju su banke, to jest oni koji su sudjelovali u pljački hrvatskih nacionalnih bogatstava i samih građana, sanirane novcima hrvatskih poreznih obveznika koje je ta sanacija koštala, po nekim procjenama, oko 87 milijardi kuna da bi na kraju bile rasprodane strancima za 5,4 milijarde kuna, što jasno upućuje da su političari, koji su banke prodavali pod takvim uvjetima, realizirali privatnu korist, jer su banke prodane ispod njihove stvarne tržišne cijene.

Za pretvorbu i pretvorbenu pljačku koja je dovela do devastacije hrvatskog gospodarstva i stvaranja bogate mafijaške oligarhije uglavnom se smatralo i smatra odgovornim samo stranku HDZ.

Je li tome doista tako ??

Tome nije i ne može biti tako. Naime kad je SDP došao na vlast od tadašnjeg  potpredsjednika  Vlade Slavka Linića došlo je do žestokog otpora usvajanju prijedloga o reviziji pretvorbe i privatizacije. Upravo njegovom direktivom taj prijedlog je povučen iz saborske procedure i o njemu se uopće nije raspravljalo. Jedan od razloga žestokog otpora je kako time ne bi na dnevni red došla i ogromna imovina SKJ koju je SDP naslijedio, rasprodao i nikada nikome nije položio račune. Drugi razlog je , jer bi to u konačnici vodilo zaustavljanju  i  onemogućavanju  daljnje mafijaške privatizacije, a to nije bio cilj.  Cilj je bio nastavak prakse svojih prethodnika, odnosno daljnja mafijaška privatizacija ovaj put sa novim igračima i novim ulogama.

Dolaskom Račanove koalicije na vlast počinje najveća rasprodaja hrvatskih banaka strancima. U samo godinu dana strancima je prodano 44% hrvatskih banaka, a do kraja 2003 godine stranci su postali vlasnici 91% hrvatskih banaka. Prodajom banaka SDP je rasprodao onaj sustav čija stabilnost jest čimbenik gospodarske sigurnosti i napretka.

Ta rasprodaja nije samo, kako se smatra, najteži udarac koji su političke elite zadale hrvatskoj državi, nego je to i jedna od najvećih pljački, kriminala i lopovluka u pretvorbenom procesu ovaj put u režiji SDP-a.

Kako je SDP prodavao banke govori slučaj oko prodaje Splitske banke.

Naime, prema navodima, Vlada Ivice Račana 2000 godine procjenjuje da ta banka tada vrijedi 84 milijuna eura te prodaje 60% dionica te banke talijanskoj banci Unicredito za 48 milijuna eura. No već krajem 2001 godine grupacija BAC kupuje 100% dionica ta banke od Unicredita i HFP-a za 136 milijuna eura, da bi je ta ista grupacija 2006 godine prodala francuskoj banci Societe Generale za 1 milijardu i 10 milijuna eura. Razlika između “stručno procijenjenih“ 84 milijuna i za konačno utrženih 1 milijardu i 10 milijuna eura koje kasira grupacija BAC je očita.

Većinom u režiji SDP-a strancima rasprodane banke danas imaju monopolistički položaj, a uz korporacije i ogromnu moć u Hrvatskoj. Kao takve one nisu ničim obvezane da kapitalom kojim raspolažu ( ostvaruju godišnje dobiti u milijardama) primarno i povoljno kreditiraju hrvatsko gospodarstvo i služe njegovom razvitku. Hrvatske banke u stranom vlasništvu imaju božanski status. Dok se osiromašeni i opljačkani građani dalje pljačkaju novim i sve većim porezima, dotle su banke oslobođene plaćanja poreza na dobit koju strani vlasnici izvlače iz hrvatskih poslovnica.

Prema navodima i tumačenjima oslobođene su i od odredbi Zakona o sprječavanju pranja novca što znači da se Zakonom ne reguliraju sumnjive transakcije koje se provode između banaka. Drugim riječima krupni kapital u Hrvatskoj nije pod kontrolom države i njenih institucija on radi što hoće i kako hoće.

Za svoj božanski status koji im je država omogućila banke zauzvrat kreditiraju zaduženu državu kako bi time mogla otplaćivati kamate i kredite i još više se zaduživati i ovisiti o kapitalu i njegovoj moći.

Zauzvrat uvijek i iznova financiranjem pomažu onu politiku koja im je pogodovala u osvajanju vlasti i održavanjem na vlasti.

U navodima kako to banke rade govori lijepi primjer HNS-ovca Radimira Čačića kojem je svojedobno PBZ za kampanju dala kredit u iznosu od 6,5 milijuna kuna, a koje je instrumente osiguranja ta banka uzela i priznala kod tog kreditiranja poznato je ostalo samo banci i Čačiću.

Radimir Čačić je jedan od razloga zašto Kukuriku koalicija vjerojatno nikada neće kriminal u pretvorbi staviti na dnevni red, jer upravo Čačića prate mnoge afere od vremena pretvorbe, a i kroz njegove kasnije poslovne aktivnosti, koje imaju elemente kaznenog djela.

Prema pojašnjenjima, u vezi s time, pretvorba Čačićeve tvrtke Coning izvršena je protuzakonito, jer je dionice tvrtke otkupio sredstvima samog poduzeća što je bilo u suprotnosti prema Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća.

Ta pretvorba je bila poništena od strane HFP-a, ali se tvrdi da je Čačić na nepoznat način prošao bez sankcija neutraliziravši rješenje HFP-a.

Tvrdi se da je njegov Coning početkom devedesetih sklopio ugovor o izgradnji Doma umirovljenika u Dubrovniku da je novac uzet, a Dom nikada nije sagrađen. Isto je također ponovljeno sa zadarskim predstavnicima  “Tehničkog centra“ , a sankcije su izbjegnute promjenom imena tvrtke izvođača.

Navodi se da je upleten i u aferu u INI oko osiguranja, a dok je bio u Račanovoj Vladi da se prilikom izgradnje stanova iz programa POS-a i radnike i objekte osiguravalo preko AURUM osiguranja čime se Čačić našao u sukobu interesa.

Bio je i vlasnik varaždinske financijske kuće FIMA holding koju je predstavljao broker Milan Horvat, a koja je usko surađivala u mnogim financijskim aranžmanima s Miroslavom Kutlom.

O financijskoj i poslovnoj ekspanziji njegovih poduzeća bavilo se i saborsko istražno povjerenstvo no, kako se tvrdi, vrijedna dokumentacija, koja bi otkrila kako su poslovi dobivani i kako su prošli natječaji, nije sačuvana.

Uz privatizaciju i rasprodaju hrvatskih banaka strancima najveći kriminal i lopovluk u režiji politike bila je prodaja HT-a, a osobito prodaja INA-inih dionica Mađarima. Za bagatelu se prodalo ono što donosi dobit ( INA danas ostvaruje dobit u milijardama kuna ).

Kriminalna prodaja INA-e opravdavala se kako se time namiču sredstva potrebna za realizaciju ključnih  “razvojnih programa“ ili zbog spašavanja brodogradilišta i poljoprivrede no niti su time ostvareni razvojni programi niti se spasilo brodogradilišta i poljoprivredu. Prodajom INA-e realizirana je privatna korist na što jasno ukazuje činjenica da je INA po procjeni SDP-ovih stručnjaka procijenjena na samo 3,5-4 milijarde eura i po toj procjeni njenih 25% dionica prodano je za više nego skromnih 505 milijuna američkih dolara.

INA je prodana ispod stvarne tržišne cijene, jer je prema stručnim procjenama vrijedila daleko više. Stručne procjene su da su samo bilančne rezerve imale vrijednost od nekoliko desetaka milijardi američkih dolara plus, kako se tvrdi, vrijednost rafinerija, benzinskih crpki, naftovoda, plinovoda, zgrada….

Prodajom prve četvrtine INA-e Hrvatska je premalo dobila no pravo pitanje je – koliko su dobili oni koji su tu prvu četvrtinu prodali ??

Uz sumnjivu prodaju INA-inih dionica sumnjivi su i skupi konzultantski ugovori koje je Račanova Vlada platila u ukupnom iznosu od oko 10 milijuna eura kao i nagrada konzultantima u iznosu od 1,5 % postignute cijene za 25% plus 1 dionicu, što je 50 milijuna kuna. Niti ti računi kao ni sve ostalo netransparentno i kriminalno nikada nije raščišćeno.

Kad je HDZ ponovno osvojio i došao na vlast nije se prstom maklo da se sav taj lopovluk raščisti. Sanaderova Vlada nije to učinila iz razloga kako se jednom ne bi postavilo pitanje o, po nekima 153 milijuna kuna, a po nekima 225 milijuna kuna konzultantskih usluga za privatizaciju HT-a koje je Zlatko Mateša u prvoj fazi privatizacije HT-a isplatio konzultantima.  Usput rečeno u prvoj fazi privatizacije 35% dionica HT-a prodano je za 850 milijuna kuna, a usporedbe radi treba reći kako neto dobit T-HT Grupe po službenim podacima iznosi 2.023 milijuna kuna u 2009 godini i 1.831 milijun kuna ili 251 milijun eura u 2010 godini.

Očito je da je HT prodan, kako u prvoj fazi privatizacije tako i u drugoj, ispod stvarne tržišne cijene i da su političari tom prodajom realizirali privatnu korist.

U toj privatizaciji rijetko, gotovo nikada otvoreno, nije se postavilo pitanje o tada nepoznatim detaljima iz kupoprodajnog ugovora HT-a sa Deutsche Telekomom.

Po nekim navodima nakon prve faze privatizacije HT-a sukladno ugovoru potpisanom između hrvatske Vlade i DT-a, DT nije više mogao kupovati dionice HT-a izložene javnoj ponudi, pa niti preko trećih osoba.

Međutim suprotno tim odredbama ugovora u drugom krugu Račanova Vlada prodala je dionice DT-u direktnom pogodbom.

Koliko je DT transparentno poslovao na ovim prostorima govori činjenica da se u Njemačkoj smatra kako je DT prilikom privatizacija na ovim prostorima potplatio i korumpirao sve relevantne političke stranke.

HDZ-ova Vlada nije nikada aktualizirala pitanja kriminalne pretvorbe iz vremena vladavine SDP-a iz razloga da ne bi jednom i SDP aktualizirao kriminalne radnje HDZ-a u vremenima pretvorbe i privatizacije. Isto tako postupa i SDP-ova Vlada danas. Stoga će taj kriminal i lopovluk biti teško sankcionirati, a lopove dovesti pred lice pravde. Po nekima i iz razloga, jer je prema takvom kriminalu teško primijeniti odredbe Zakona, jer se radi o specifičnoj sferi kriminala na koji treba primjenjivati posebne zakone, ali i iz razloga, jer je kriminal i lopovluk u politici zaštićen političkom pozicijom koja osigurava moć i utjecaj i političku zaštitu stranke na vlasti.

Po svemu sudeći jedino pravo rješenje za doskočiti tom zlu, koje je upropastilo Hrvatsku, je svrgavanje jednih i drugih s vlasti, a to će biti moguće jedino uz beskompromisnu borbu svim dopuštenim demokratskim sredstvima, a jedno od tih sredstava je istina. Nikako se to neće moći ostvariti pasivnošću, plašljivošću, neodlučnošću, beznadnošću i kolebljivošću, prešućivanjem istine… To ne donosi pobjedu, to donosi poraz !

I sam Gospodin zahtijeva borbu svom snagom, zahtijeva nepopuštanje zlu, a onima koji se bore i pobjeđuju slijedi u konačnici više nego lijepa nagrada ( Otkrivenje 2,11).