KOLUMNA POVODOM
piše: Sandra Marelja-Mujić
Napokon je stigao. Dugoočekivan i obavijen velom tajni. Tajanstveno najavljivan u prime time terminu bez suvišnih informacija dražio je našu znatiželju do razmjera nesvjestice. Iščekivaniji nego Severinina beba. Misteriozniji nego strategija razvoja hrvatskog turizma.
Samo mračna totemska maska davala je naslutiti čega ćemo se tu nagledati. Survivor. Najopakiji reality show o preživljavanju ikad. Neki od nas su čak po dva puta provjeravali jesu li im djeca stvarno zaspala , da ih ne potenta sići na kauč i pratiti patnje i muke sudionika istog. To je najmanja pedagoška mjera koja se smatrala neophodnom, jer se očekivao slijed neljudskih uvjeta i stravičnih patnji preživljavanja. A toga svakako valja dječicu poštediti, s time će se i sami dovoljno susresti kada krenu pisati molbe za posao.
Ispostavilo se da je veća patnja kod onih šta im se pokvario daljinski jer ga je pas sažvakao dok su kuhali za sutra pa im sada radi samo ono dugme za rtl i osuđeni su na taj surealni tv kanal. Istim takvim se pokazao spomenuti show.
Probrana grupa izgubljenih likova , većina najvjerovatnije sa praznom radnom knjižicom, „bori“ se međusobno u divljini Kostarike. Vrhunac opakosti je ako vidite koju sudionicu kako piški negdje u džungli dok metar dalje puže kakav grdi pauk prema njoj.
Propali karijeristi, kvazi manekenke sa flatscreen stražnjicom, nekoliko dječaka sa beneficiranim stažom u teretani i kafiću, jedna samozvana glumačka diva, rođena i odrasla na moru, koja se u nedostatku uloga čak pokušala i utopiti u tamošnjem moru, a kad to nije uspjelo utapala se na hodniku, no ni to nije baš prošlo zapaženo kao barunica Castelli nekad na sceni, najpoznatija hrvatska studentica stipendistica i jedan društveni kroničar.
E, sve sam mogla poslušati i prečuti, ali ovo „društveni kroničar“ me zabetoniralo. Jadno li smo društvo , a kronike nam već jesu jadne, to znamo, kada nam Klingonac sa silikonskom njuškom i istetoviranim poljupcima na torzu vodi društvene kronike. Mislim da bi se pokojni Smoje digao iz groba i krenuo utopiti u Matejušku od muke.
Ne znam što je bilo iritantnije u tih pola sata koja uspjeh odgledati u cjelom tjednu; nepodnošljivo kreštavi glasovi svih sudionica, smeteni muškići koji se motaju okolo kao da su propustili bus za predsat ili večernje okupljanje za glasovanje uz plastične totemske maske iz kineskog dućana (jesu garant) i baklje iz Peveca.
Da ne govorim o voditeljici koja se obraća natjecateljima kao da sudjeluju u logopedskim vježbama. Od voditelja sam barem naučila novu riječ za „pilanje“, što uistinu i jest sinonim za ovu emisiju.
Iako je većina gledatelja očekivala teški znoj i suze dok ova božja djeca skaču s lijane na lijanu i bježe od raznih nemani, te jedu cornflakes iz pronađenih lubanja koje su nekad ispljunuli kanibali u svojim pohodima tim prostorima ili barem neki međunacionalni priležni akt na kokosovim orasima, dobili su samo tešku peglu za živce i slabašnu utjehu da žene bez šminke svugdje na svijetu izgledaju isto, osim ako nisu prirodno lijepe, što se malom dijelu te populacije posrećilo pri rođenju.
Drugi put ću pustiti dijete da gleda u pidžami.