PRIČA O ANTI

Iseljeničke priče
piše: Drago Oršić
Znam …puno njih će odmah pomisliti da će biti riječi o poglavniku Paveliću, no nije tako. Kao prvo rođen sam, kada je on već davno dao petama vjetra iz Hrvatske, a njegovo ime nije bilo pametno spominjati iz zdravstvenih i inih razloga. Osim toga, moje osobno uvjerenje je, da je dotični, nanijeo toliko zla Hrvatskoj, u koju se zaklinjao, tako da bi bilo kakovo pisanje o njemu bila, za mene, besmislica.

Ne, ja vam želim pisati o jednom običnom Anti, toliko prosječnom i neuglednom, da skoro ne bi bilo vrijedno ga spomenuti, da se u životu ne događaju stvari, koje samo život može napisati. Bio je Ante moj vršnjak, i u školu smo išli zajedno do osmog razreda. Inače, stanovao je u susjednoj ulici, a ono malo vrta koji imaše svaka kuća sučeljavaše nam se, pa su se i roditelji poznavali. Velim, poznavali, ali nikako ne i družili, jer ipak toliko prisni nismo bili.
Antina majka je bila pomalo nesretna, jer niti Ante a niti njegove dvije sestre ne bijahu neki naročiti džaci, negdje između dvojke i trojke, a niti se mogaše sa naročitom bistroćom pohvaliti.
No to za nas djecu i nije bilo toliko važno, igrali smo se zajedno i to je bilo to. Ante i ja nismo bili neki veliki prijatelji, ali jedna epizoda, zbog koje sam u šestom razredu, iako odličan ucenik, skoro otišao na popravni iz Hrvatskog jezika …vezana je upravo za Antu.

Bilo je rano proljeće i imali smo sat tjelesnog odgoja. Nas par u razredu smo imali gripu, i nastavnik nam je dozvolio da ostanemo u razredu, pod uslovom da budemo mirni, što smo mi naravno i poslušali, jer onda se nastavnike moralo slušati. Cijeli sat ja sam bio zaposlen sa Antom, pokušavao sam mu objasniti neke stvari iz matematike, koje on nikako nije mogao shvatiti. Sljedeći sat smo imali Hrvatski jezik i držala nam ga je gdja. Aleksić. Interesantno, tek sada dok ovo pišem, pada mi na pamet da ona nije bila jedina Srpkinja u mojemu školovanju, koja mi je predavala hrvatski jezik. No to i nije toliko važno. Na samome početku sata požalila se jedna kolegica iz razreda, kako joj je netko, dok je bila na satu tjelesnoga, ukrao jednu cipelu. Naravno, svi mi koji smo bili u razredu postali smo sumnjivi. Nastavnica je naravno naredila pretragu svih stvari, no to nije dalo rezultat. Nakon traženja ovdje i ondje, netko je cipelu pronašao na vanjskom okviru prozora, koji je gledao u dvorište. I sada, umjesto da se situacija smiri i nastavi redovna nastava …valjda i zbog izživciranosti nastavnice, ona je pod svaku cijenu htjela naći krivca.

Kako smo mi ostali bili netom dobri učenici, pade krivnja na Antu. No kako sam ja bio cijelo vrijeme sa njim nisam mogao a ne stati u njegovu odbranu. I poslije žučne diskusije sa nastavnicom, gdje je morala priznati da Ante ipak nije kriv, pozvala me je na ploču, kako bih odgovarao. Pod takovim uslovima sam to odbio, ali nosio sam jedinicu cijelu godinu i jedva sam uspio ispraviti ju.

Nakon osmoga razreda raziđoše nam se putevi, pa Antu više nisam viđao, niti imao ikakav kontakt sa njim. No igrom slučaja, za vrijeme prvoga urlauba, još nisam imao auto, na putu sa autobusnoga kolodvora u Brodu, išao sam u posjetu rodbini, sretoh se sa Antinom majkom. Pošto nam smjer bijaše isti, usporih i reda radi upitah ju za Antu. Ispričala mi je kako je i Ante u Njemačkoj, dobro mu je, ali su ga neki prijatelji nasamarili i nagovorili da zajednički kupe auto. Iako Ante nema vozački ispit, pristao je, pa se sada trudi položiti vozački, jer ona dvojica se vozaju a on ne smije, jer nema vozačku dozvolu. I sve bi možda bilo u redu da poslije nekoliko godina ne saznah da Ante jos nije položio vozački a i zajednički auto je već završio u starom željezu. Šteta!

Desetak godina poslije, igrom slučaja, našao sam se u jednome društvu u Karlsruheu, i uz pokoje piće, počele su priče i pričice o ovome ili onome. Jedan od prisutnih htio nam je pod svaku cijenu ispričati priču o jednome zemljaku i njegovoj ženidbi. Kako je on naveo ime i prezime osobe o kojoj se radi, shvatih da je to moj poznanik Ante, ali nisam htio otkriti da ga znam, kako bih čuo sve nijanse priče.

Ante je živio i radio u malome mjestašcu nedaleko Karlsruhea u kojem mu se nalazila i firma u kojoj je radio. Bio je jos momak i sa kolegama, mahom jugovićima, odlazio bi subotom na ples u seoski dom, gdje su svirali domaći sastavi i gdje su se okupljali mladi. Bilo je to šareno društvo, a moglo se primjetiti da i odrasli, roditelji, prisustvuju. Pošto je Ante slovio kao osoba koja trazi zensku, skrenuše mu prijatelji pažnju na jednu djevojku, koja je redovno dolazila u pratnji majke i poslije svakoga plesa se uredno vraćala za majčin stol. Niti na zahod nije išla sama nego samo i isključivo u pratnji majke. I tako, vezano uz njegovu naivnost, a i potpomognuto nagovorom kolega, Ante se zagrijao do usijanja. Pa koja cura još danas ide u pratnji majke na ples? Po njegovome mišljenju bijaše to garancija čednosti i poslušnosti, skromnosti i zatajnosti.
To je ona na koju je čekao i gle čuda, koje se rijetko dešava u životu, dočekao ju je. Uz nekoliko sastanaka i posjeta njezinom obitovalištu, naravno …uvijek uz prisustvo majke, ne bi li se izbjegle nemoralnosti prije braka, stiže u Brod vijest da se Ante ženi, jer našao je pravu. U kući Antinih provala oduševljenja, jer već se pobojavahu da se Ante nikada nece oženiti.
U to vrijeme, Antine sestre su upoznale nekakove geliptere iz Beograda, a ovi opet, da bi ispali tipovi, uvjeriše ih kako će svakako doći u svatove, i to helikopterom, jer posjeduju isti. Tu su se skoro posvadile, jer dok je mladja posumljala u istinitost, starija je bila sigurna kako je to čista istina i kako bi bilo pametno potražiti mjesto gdje će se moći spustiti.

I došao je konačno taj svečani dan, naravno bez geliptera i helikoptera.U prostoriji matičnoga ureda u Brodu okupilo se ne baš veliko društvo, kako bi prisustvovali činu vjencanja. Otac, poznati čiraš (čir na želudcu), uzeo je popriličnu dozu lijeka (pelinkovca), majka tiho i zatajno zadovoljna i sestre, iako razočarane zbog helikoptera, ipak zadovoljne, jer brat se ženi. I cijela idila bi bila bez zamjerke da nije bilo onoga kobnoga pitanja, koje matičar postavlja mladencima.

-Uzimate li vi …(mladenka), ovdje nazočnoga Antu…!

Tiho i jedva čujno mladenka to potvrdi.

– Uzimate li vi Ante ….ovdje nazočnu Perković, Jovanović, Mirković, Luzić .mladenku, za…

– Stani ti matičaru, prekinu Ante scenu. Tko se tu ženi, a tko se tu udaje? Pitanje bijase vrlo retoričko, začinjeno sa par neprimjerenih izraza.

-Pa Ante vama je vjerojatno poznato da se vaša izabranica već četiri puta udavala …pomalo zbunjeno mu se obrati matičar.

U tom trenutku ocu puče čir na zeludcu, majka se onesvijesti, a sestre, iako razgovoljive ostadoše bez riječi. Gnjevna lica okrenu se Ante svojoj budućoj, i uz tiradu psovki prevali kroz zube.

-Ubit ću boga u tebi kad dođemo kući, zar mi to nisi mogla reći?

-Pa kad me nisi pito …kroz suze mu odvrati mladenka.

I tako je završila priča o Anti. Nasmijao sam se kao i ostali, iako mi i nije baš bilo do smijeha. Nekako mi bi žao Ante, ali i svih onih, koji bi možda u životu napravili manje pogrešaka, kada bi prešli rubikon svoje taštine i ipak pitali.