Marijan Gubina: 260 dana
Danima nitko nije otvarao. Imam osjećaj da smo svi poludjeli. Sreća da je tata preživio i da smo svi skupa.
Bolovi u glavi i trbuhu bili su nepodnošljivi. Kako je vrijeme odmicalo, nisam više mogao ni plakati, prestao sam i kukati. Zadržavao sam svoju bol za sebe, nadajući se da ću time pomoći sestrama. Ponekad se začuo očev jecaj.
Jednoga dana otvorila su se vrata. Bio je dan čija me svijetlost zaslijepila. Glas čovjeka pojačavao je bol u mojoj glavi, a ništa ga nisam razumio. Mislim da se više nisam ni bojao. Bio sam prazan. Vrata su se zatvorila, a nakon kraćeg vremena mama mi je napipala lice te se približila i rekla:
„Pij, sine, malo vode, ali samo polako!“
Osjetio sam kapi vode na mojim popucalim usnama. Osjetio sam prljavi rub neke posude iz koje je dopirala voda i nije mi smetalo što je prljavo. Povukao sam vode koliko sam mogao, sve dok se nisam zakašljao. U ruku mi je stavila tvrdi komad nečega i rekla:
„Jedi polako.“
Prislonivši komad nečega na usta, osjetio sam miris plijesni, osjetio sam gorčinu na usnama. Bio je to pljesniv kruh kojeg nisam mogao pregristi. Cuclao sam ga dok se nije malo površinski smekšao, a onda gricnuo komadić pa ponovo dok nije nestao. Ponovo sam dobio par gutljaja vode. Odlično, taman da isperem ove tvrde mrvice niz grlo. Vrijeme je prolazilo. Ništa se nije događalo, osim što se ponekad čula galama izvana. Raspoloženja su bila različita. Nekad sam se bojao, nekad nisam osjećao ništa osim boli u trbuhu i glavi. S vremenom sam se i na tu bol priviknuo, ali ona nije prestajala. Živio sam za trenutak kada ću ponovo osjetiti plijesan na svojim usnama, kada ću ponovo osjetiti prljavu vodu.
Ne znam koliko dana je iza nas otkad smo dobili vode, no tata je malo nadošao sebi. Uspio se podići, malo prohodati. Napredovao je sporo, ali je napredovao.
Jednoga dana ponovo su se otvorila vrata. Zapljusnuo me hladan zrak na već prozeblo tijelo i, taman kad sam zažmirio, primijetio sam da nema žarke svjetlosti. Mladi čovjek dodao nam je kilu kruha, par svježih jaja i posudu sa svježim mlijekom. I prije nego što je zatvorio vrata kruh smo raskidali i pojeli. Mlijeko je bilo svuda po nama, a jaja su ostala kod mame. Unatoč tome što su naše oči bile uprte u njene ruke s jajima, mama nije reagirala. Položila je jaja u kut i onda rekla:
„To je za sutra.“
Vratila je posudu od mlijeka čovjeku, u čijim se očima pojavila suza, i zahvalila. Vrata su se zatvorila i pitanje je kad će se ponovo otvoriti.
Nakon nekoliko dana čula se veća galama nego što je bilo uobičajeno. Otvorila su se vrata, a u sjeni se pojavio odrasli muškarac, lica zamotanog u neke krpe. Samo je uz smijeh komentirao:
„Živi su još.“
Zatvoriše se vrata, no nisam osjetio uobičajno olakšanje nakon zatvarnja vrata. Bio sam tužan jer sam znao da opet danima nećemo ništa niti piti, niti jesti. No, prevario sam se. Nakon dugog vremena ili te noći, otvorila su se vrata ponovo. Ušlo ih je nekoliko u prostoriju i počelo sa šutanjem. Koga su stigli. Nažalost, prvi na udaru bili su opet tata i mama.
Zgrabili su tatu i sestru i iznijeli van. Opirali su se oboje koliko god su mogli. Nena je vrištala iz sve snage, no bezuspješno. Ostala je u njihovim rukama. Tata je vikao:
„Ne dijete! Evo ubijte me! Samo ih više ostavite!“
Zalupila su se vrata, a iza njih ostala je buka koja je bila sve tiša i tiša. Nakon nekog vremena i buka je nestala. Ostala je hladna tišina i strah od sljedećeg trenutka. Borio sam se sa snom. Nisam htio zaspati jer sam očekivao da će nam vratiti Nenu i tatu. Klonuo sam u san, a onda me probudio urlik tate. Bio je to urlik za urlikom. Bila je to prava noćna mora. Ubijaju ga.
Bože, zašto mi muče tatu? Bože, vrati mi ga. Ne daj da ga ubiju. I je, Bog je uslišio moje molbe. Istina da je potrajalo, no naposlijetku se otvaraju vrata. Uz hladan zrak osjeti se miris paljevine. Vuku ga u prostoriju.
„Tata, tata!“ bile u riječi sestara, koje su od plača jedva dolazile do zraka.
Njegovu izranjavanu glavu mama je lagano položila u svoje krilo i u suzama ponavljala:
„Moj Hinko, moj Hinko!“
Ja, ja se nisam mogao pomaknuti. Gledao sam beživotno tijelo svoga tate, ne vjerujući što su mu napravili. Tijelo nije ni sličilo na tijelo čovjeka. Njegova smeđa kožna jakna stopila se s njegovom krvavom ispečenom kožom. Iz prstiju bez noktiju lila je krv. Smrad njegova ispečena tijela ispunio je prostoriju. Mislio sam da je mrtav.
„Djeco, pomozite!“ rekla je mama.
„Mar’jane, ja i Gabrijela ćemo ga držati, a ti lagano svuci jaknu.“
Bilo me strah vidjeti što je ispod jakne. Bilo me strah da nešto ne otpadne, no morao sam i taj strah nadvladati. Tešku ruku moga tate izvukao sam iz rukava. Ta krv što lije iz njegovih prstiju našla se na mome licu. Na prsima sam bio sav krvav. I druga ruka je vani. Iskidala je mama svoju potkošulju i dodala mi je te rekla:
„Čvrsto, sine, zamotaj tati prste da ne iskrvari. Ne boj se, neće ga boliti jako. Samo dobro stisni i čvrsto zaveži.“
Njegov teški krvavi dlan prekrivao je moju nogu. Jedan po jedan i uspio sam.
„A sad jaknu. Svuci ju sa leđa.“ reče mama.
S velikom dozom opreza, povlačio sam malo po malo njegovu vrelu jaknu. Iz njegovog tijela izlazio je dim. Prošlo je puno vremena dok nisam skinuo cijelu jaknu. Neki dijelovi jakne ostali su stopljeni s njegovim velikim leđima. Skinuo sam majicu i prekrio dio njegovih leđa. Mama je rekla da je živ i uvjeravala nas da će i ostati živ, no nisam joj vjerovao. Ona ne zna da sam ja već vidio leševe.