Iz naše arhive/ objavljeno 07.07.2012.
piše: Sandra Marelja Muić
Mijo pogleda prema golemim ulaznim vratima sa kojih su sjajile kromirane oznake. U drugom kraju dvorišta ga je već čekao Edo zasukanih rukava pored miješalice za beton koja je svirala svoj grenadir marš. Dok je povadio sav alat i silne kanturine za maltu, ovaj je već uspio umiješati jednu turu, niti ne pripalivši cigaru koja mu je visjela u kutu usana. Iz rasparanog džepa izvadi još jednu i pruži je Miji.
– Ajde, šta si se pogubio ko’ list u lokvi ….počni nosit’ ovu maltu više …jebogati ..nećemo ni prvi red dok bude kava .…uhvati ga on požurivati dok je Mijo još uvijek zurio u ljepotu oko sebe u kojoj se ne znajući kojim slučajem u svom životu zatekao. Podšišana trava, elegantna stazica između sitnih ruža, posvuda kameni ukrasi ili male vjetrenjače oko velike bijele kuće i red pastelnih oblutaka ispred terase.
– Jašta, …baš će nam ona kavu donijeti, …ne budali, molim te ….ta ne zna razlikovat’ između rerne i pegle, garant .…ne dajući se izbaciti iz uobičajeno meditativnog početka dana, Mijo udahne duboko svoju stanjenu Drinu i ugazi radnom cokuletinom u prekrasan bogobojazni žuti cvijetić koji se samo radovao sunačnim zrakama u travnjaku. Edo se odmah zacrveni i nakostriješi obrve.
– Opet će s tobom samo problema biti, nemoj ništa uništavat’ …koji ti je đavo…nemoj da bude kao kod one babe prošli put, kada si joj uspio let lampom spaliti sve one sintetičke gaćetine na štriku …
Prije nego ovaj uhvati polomljeni vratić nedužnog cvijeta, Mijo se prene i prihvati posla. Na trenutak je zamislio da je tu sa svojom Ljubicom i da im se djeca igraju u onoj divnoj plastičnoj kućici ispod stabla na travnjaku. Svemirsku udaljenost te zamisli mu poveća otrijeznujuća spoznaja da ga je Ljubica čekala u onoj selendri u kući bez travnjaka i astralnih ulaznih vrata, te je danas najvjerovatnije opet kupala djecu nasred sobe vodom iz džezve sa špakera dok je ispod stabla bez travnjaka ležao Garo, čekajući ne bi li otpala kakva murva i zapela mu za zub kako ne bi morao vječno glođati po jednoj te istoj gumi od bicikle.
Pa ne bi Antiša lago, …reko’ je da stiže kava oko devet i da će je gospođa donijeti. Edo se uozbilji kao kakav sudski pisar i nastavi trpati u Mijine kante.
Odkad ih je Antiša dovukao da rade u Njemačku, ovo je prvi put da rade nešto baš za njega i htjeli su se vraški dobro pokazati, da ne osramote svog ratnog druga, odnosno predratnog, jer je on odmah zaprašio raditi na bilateralnim odnosima konkretno u inozemstvu, a njih dvojica su ostala prašiti tabane u prašini terena pod kišom metaka gdje je rad na bilaterali zahtijevao sasvim drugačiji napor. Nekako se Antišina opcija pokazala boljom jer se upravo odvezao u mokasinkama od jelenje kože u novoj bmw petici u svoj ured, a njih dvojica su printali svoje izvješće o dionicama na hroptajućoj mješalici za beton ispred Antišinog imanja, ne svoga – jasno.
Razina zida je polako rasla, Edo se zainatio zaraditi toliko željenu kavu. Već joj je mogao osjetiti miris između živice i cigli koje su ga okruživale, već mu je pod nosom bila ona mirisna pjenica i onaj prvi gutljaj gorkoslatkog okusa nakon kojeg dan može krenuti u bilo kojem smjeru, svejedno, sve će se već nekako ispraviti.
Mijo je škiljio oprezno prema terasi i onim čudesnim vratima, stalno se pitajući kakvo će čeljade izići odande i razmišljajući kakav se život odvijao s te druge strane. Ništa nisu znali o Antišinoj ženi, osim da se zove Brigitte. Ono malo ženskog svijeta što su viđali prije nego bi se u mraku uputili u svoj sobičak bi se svelo na turske ili poljske čistačice stubišta ili na tajlandsku radnicu u fast foodu koji je bio u prizemlju njihove zgrade.
– Šta misliš …kakva je? – pljucne on sa strane po semmelrock popločanoj stazici kada je došao do Ede po novu maltu.
– Gara, malo žešća …ko’ ona što je tebi sinoć poruke slala … Edo se poljubi za oproštaj sa filterom od cigare i baci ga u hrpu pijeska pod nogama ...joj budale o čemu misli …valjda će danas uspjeti izići iz te kućerine sa fildžanima i kavom ….šta me briga kakva je, Antiša mora s njom pod jorgan, a ne ja …
– Uh, ‘ko može s tobom na kraj prije nego kavu popiješ …baš si sav namćorast …- Mijo pokupi kante i ode dovršiti polovicu reda koja im je ostala. Zidu poprijeti lagano krivudanje kada Mijo jednim okom zamijeti komešanje iza zavjese. Činilo mu se i da čuje nekakav sićušan lavež.
– Ma, kakva kava …mislio se u sebi ...ta se još u svilenoj spavaćici povlači po kući ...Miji se malčice stisne grlo pri pomisil na spavaćicu i ono što ide uz i ispod toga, te na brzinu popravi red cigli koji je prelazio iz sinusa u cosinus, baš kako mu se prohtjelo. Ako Edo to vidi, zadavit’ će ga, ionako je neuračunljiv prije te njegove kave. Joj, gori je od kakve stare cure prije nego popije svoju kavu ujutro, inače duša od čovjeka, daće ti sve. Bez imalo sustezanja je prodao svog ocvalog golfa da bi njih dvojica imali za kartu i smještaj u ovom vrlom novom svijetu. Čak je i Ljubici ostavio dvjesto eura da ima za djecu. Ali ga ne trebaš ništa pitati ni u šest navečer, ako nije popio svoju kavu izjutra, eto – takav je.
Sada se sićušni lavež već prilično čuo i Mijo je bio siguran da kakvo počešljano pseto s mašnicom trčkara oko gazdaričinih nogu u onim papučama s tankom potpeticom i perjastom lopticom u sredini. Viđao je takve papuče u nekim filmovima koje su gledali kod ujaca Mikija koji je onomad imao prvi video rekorder u selu. Sigurno prvo lakira nokte, pa onda doručkuje kakvu slasticu posutu mljevenim šećerom još u krevetu i …onda …uh …sinus i cosinus se gadno posvađaše opet, Mijo se prene iz misli i završi sa radom na zidu.
Edo je već ugasio mješalicu, smatrajući i službeno da je došlo vrijeme za pauzu. Ako ova Antišina gracija ne iziđe sa tacnom za minutu, kolega će mu se raspršiti u orbiti u tisuću dijelova, a u tom slučaju bi dobro bilo da ponese i miješalicu sa sobom što se Mije tiče.
Začu se škljocanje star wars vratiju, te im obojici u tom trenu postade nelagodno jer su stali sa radom, ne bi da rade u nečijoj avliji kod kuće pa čekaju kada će snaša sići sa lozom i kavom, a ne u bijelom svijetu gdje ni jedne riječi ne razumiju.
Mijo na brzinu popravi frizuru, iako nije imao bogznašta ni popravljati jer frizure nije bilo od kad je bio kod matičara na potpisivanju i odvrne zasukane rukave.
Edo nervozno prekriži ruke i napravi korak natrag. Na terasi se pojavi sitna ženica ravne smeđe kose u kockastoj flanel košulji i ravnim plutenim sandalima kakve su vidjeli kod liječnika u Zagrebu kada su doveli starog na operaciju. Veselo im mahne da dođu na terasu i oni se nevoljko zaputiše prema njoj. Mučilo ih je kako će se oni ovakvi uopće približiti onoj sjedećoj garnituri sa debelim jastucima boje pijeska, a kamoli sjesti za onaj stol.
Nefatalna Brigitte je stajala sa velikim osmijehom i punim pladnjom na terasi, iz šalica se pušila kava, a na velikom tanjiru su bili nekakvi aromagični kolači boje breskve sa čokoladnim mrvicama i šlagom. Mlijeko i šećer u ljupkim minijaturnim posudicama, debele savijene salvete na kojima su blještale vilice i žličice. Sada su se definitvno osjećali kao da su upali u pogrešan film, kao da su ušetali sa svojom radnom opravicom u trgovinu Swarovski kristala i ne usuđuju se pomaknuti s mjesta. Kao da su iz skladišta u kojem su radili prije rata ušetali u Waldorf Astoria Hotel u svojim plavim kutama.
Brigitte ih ljubazno uputi da sjednu i odloži pladanj na stol pokazavši im da se sami posluže slobodno, te se vrati natrag noseći vrč i čaše, ostavivši vrata pritvorena. Nastojeći ovu dvojicu čudaka zaštititi od ranojutarnjeg sunca dok sjede u ovom lounge baru, pokuša spustiti nebeskoplavu tendu nad terasom, no ručica zape negdje i prestade se okretati. Bespomoćno se okrenu prema Miji i zamoli ga nešto na njemačkom jeziku.
Mijo pretpostavi da bi joj trebalo pomoći te se onako osokoljen diže dok je Edo već strastveno miješao šećer u svojoj kavi. Sam njen miris je djelovao na njega gotovo kao opijat, te se on znatno opušteniji nego od prije nekoliko trenutaka radovao ovom trenutku sjedinjenja.
Mijo povuče za ručicu jednom, dva put. Ništa. U trenu kada se spremao onako ljudski zaokrenuti ručicom iz sve snage, istrčaše kroz vrata dva mala čupava psića pravo na njega i njegovu nogavicu. Ne očekivavši ih, Mijo mahinalno povuče sa ručicom malo jače nego planirano i tenda se stropošta na ogradu terase i poklopi Edu za stolom i sve što je bilo na stolu se razleti po podu.
Psići uhvatiše lajati još jače, misleći da je ovaj surround s tendom režiran samo radi njih.
Edo se iskobelja iz navlaka natopljenih vrućom kavom, a na čelu mu ostade cijeli red čokoladnih mrvica zalijepljenih u šlagu.
– Razbi’ fildžan, …jebogati …!