PONOVO ROĐENI

Marijan Gubina: 260 dana
Ugledavši moga tatu, promijenio je izraz lica. Na njegovom licu jasno se vidjelo da vodi borbu sam sa sobom. Nešto bi rekao i ne bi. Na kraju, samo je namignuo mom tati i okrenuo se natrag. Bio sam svjestan da tata bježi, da ne bi smio biti s nama. Drugi je krenuo prema dnu autobusa. Umirem od straha. Imam osjećaj da će mi tata stiskom ruke zdrobiti nogu. Sreća, prvi vojnik okreće drugoga, grli ga i kreće s njim van iz autobusa.

Autobus kreće.

„Uf!“

Ispirili su i mama i tata zrak iz pluća. I ja sam osjetio olakšanje, ali me i dalje bilo jako strah. Nakon duge vožnje, za koju sam mislio da nikad neće prestati, što mi je u tom trenutku možda i odgovaralo, došao je kraj. Stali smo. Prednja vrata su se otvorila.

„Napolje, stoko!“ povikao je jedan ponavljajući riječi.

I ljudi su krenuli. Jedna po jedna osoba izlazila je van, a svako malo netko je i pao od udarca puškom. Zbog straha koji je vladao mojim tijelom, jedva da sam se kretao. Bojao sam se onoga što bi nam se moglo dogoditi. Mislim da su svi bili istog mišljenja – mislio sam da će nas strjeljati.

Najednom je nastala velika galama. Grupa vojnika i ljudi tukla je na podu sklupčanog čovjeka, koji je urlikao od bolova.

„Zakolji ga!“ reče jedan drugome.

Nastao je veliki nemir među svima nama iz autobusa. Dok su ga tukli svi smo izašli. Zahvaljujući batinama koje je taj čovjek primao, moj tata prošao je neprimijećen. Prestali su ga tući.

„Dižite ga!“ bila je zapovijed prvima do njega.

I jesu. Podigli su njegovo pretučeno crno tijelo. Bio je tamne romske puti, no ozljede na njegovom licu bile su više nego izražene. Taj čovjek, kojeg su pogrdno nazivali ciganom, zvao se Meho. Meho, čiji je jedini grijeh bio to što je Rom.

Hvala ti, Meho, što svojom žrtvom, spasio si naš život!

U vrsti iza vrste, stajali smo povezani rukama obitelji, iščekujući te hice. No, začuo se drugi hitac.

„Kreći, govno Ustaško! Preko njiva vaša su ustaška govna! Trči dok vas nismo poklali!“

Začuo se jedan pucanj i svi smo potrčali naprijed. Unatoč tome što je već pao mrak, nismo gledali što je ispred nas, noge su same letjele. Tata je trčao s mlađom sestrom pod rukom, a na kraju i sa mnom na leđima. Kad smo se dovoljno udaljili da ih više ne vidimo, stali smo da ljudi uhvate zraka, da vidimo tko je ostao iza nas. Bake su ostale. Razvodnili smo se.

“Krećemo dalje.“ rekao je tata.

Došli smo i do ceste na kojoj je bilo svakakvih željeznih predmeta. Svi smo hodali iza tate. Drveće uz cestu zaklanjalo je mjesec. U jednom trenutku oko nas su se pojavili naoružani vojnici. Uperena cijev prema meni izazvala je strah, no crna traka oko čela na kojoj je bio komadić sjajnog metala otkrivala je da su to drugi vojnici. Naši, hrvatski vojnici. Tiho su porazgovarali s tatom i nekolicinom ljudi.

„Gotov je!“ rekao nam je tata.

„Spašeni smo!“

Jedan vojnik primijetio je da je tata na rubu snage i htio me je preuzeti, no tata je odbio. Samo me spustio uz svoje tijelo i čvrsto držeći za ruku krenusmo za vojnikom. Još nekolicina vojnika išla je s nama, a jednog sam vidio da se vraća u kanal.

Stigli smo do obližnjeg njihovog skloništa. Prostorija pod zemljom koja je imala sve. I stol s jajima i kolačima. Bio je 16.4.1992. Bio je Uskrs. Skoro sam pao u nesvijest od sreće. Kuhano jaje, kolači… Brinu se za nas. Mi smo ponovo rođeni 16.4.1992. Osjetim nešto novo. Osjetim pravo olakšanje. Osjetim slobodu i kraj muke, koja je trajala 260 dana.