KORIJENIMA

Iz naše arhive

“Korijenima” je objavljen na našim stranicama 1. kolovoza 2012. godine; uvršten je i netom tiskan u 133. izdanju hrvatskog katoličkog kalendara Danica 2014.

tekst i foto: Sonja Breljak
Kupres-Osmanlije/ –Hajd´ hajd´ djeco, malo ćemo poraniti ujutro, da ne čekamo vrućine, pa put Kupresa, sokoli suprug naše najmlađe.
–Ama, nema potrebe, nije na Kupresu nikad prevruće, znalački oponiram. E, da, tako riješismo, iz Bugojna se zaputiti put Kupresa. E, sad …preko Kupresa stigosmo od Bugojna do mora i obratno, do Bugojna u povratku s mora. Ali, nije to isto kao ovo, to bijaše u prolazu, kraj grada i iz drugog pravca a sad idemo na Kuprešku visoravan, ravno u Osmanlije. Zaselak čudna imena. Četiri kilometra udaljen od Kupresa.

Pa šta je tako neobično i zbog čega baš Osmanlijama u posjet, pitate. Mjesto je to rođenja moje pokojne mame i porijekla obitelji Kuna kojoj je pripadala, kojoj, po njoj i ja pripadam.
Ne sjećam se točno koliko mi je bilo godina i koji razred netom završih kad me mati preko školskog ferija posla prvi puta do “bake Bratuše” u Osmanlije. Baka Bratuša, tako zvana jer dolazi iz obitelji prezimena Bratić, bijaše, tako mi tada bi rastumačeno, mamina strina, točnije supruga mamina strica, brata pokojnog Mirka, mamina oca a mojeg djeda. Kako bi mi to u Bosni rekli, bila je to jetrva moje pokojne bake. Baka Lucija, (Grbešuša …kako su na Kupresu govorili radi bakina djevojačkog prezimena Grbeša), s dva sina je zarana (ali bez kćerke Marije, moje mame, koja osta raditi u Bugojnu), tamo s kraja pedesetih odselila put Slavonije. Njena jetrva pak, osta na Kupresu. Dva sina joj isto tako u Slavoniji (Ilija i Branko, susjedi mojih ujaka u Valpovu)) a jedan, Dragun, osta na Kupresu, u Osmanlijama. S njim i baka Bratuša.

Eto, kod te obitelji, k svojoj strini, odnosno Dragunu Kuna, s kojim bijaše „od dva brata djeca“, posla me mati na Kuprešku visoravan, u malene Osmanlije. Možda mi je  bilo desetak godina kad prvi puta zakoračih livadama Kupreške visoravni. Opio me miris kupreške prirode, pa mu se vraćah poslije još godinama, skoro sve do pod kraj srednje škole. Žena Dragunova, Marta, koju zazvah „strina“, Zdravko i Zvonko (stradao za posljednjeg rata) i najmlađa Dijana, djeca Draguna Kune (koji je kao gastarbajter radio u Njemačkoj), unučad bake Bratuše, bijahu mi dobri domaćini. Uživah brojna ljeta u neobičnoj klimi, mirisima sela, puteru, siru, mlijeku, domaćem kruhu, kupljenju sijena ….svemu što mi u gradu bi nedostupno …

Ah, kako davno to bijaše a sve mi u sjećanju i danas svježe, skoro mogu osjetiti miris pokošene trave, skupljene u naviljke, spremljene u plast ili nabacane na kola koja vuče jaka kobila Milka …Eh, drage Osmanlije u kojima skoro cijelo selo nosi prezime Kuna, ono mojih djedova i predjedova, koje je dio mene uz ovo Kolovrat s očeve strane, i Breljak kojemu pripadam udajom.

Pa krenusmo tako k mojim korjenima. Putujemo ka Osmanlijama. Od Bugojna, niti pola sata preko Koprivnice na visini od 1384 metra i eto nas pred nedugim tunelom. Po izlasku pruža nam se predivan, nevjerojatan pogled na Kuprešku visoravan. Ne zove se to uzalud Kupreška vrata jer sve je kao da ste kroz kakva stvarna vrata zakoračili, ušli u neki drugi, novi svijet. Prolazimo kraj velike, nove crkve …nosi ime Crkva svete obitelji …još je u izgradnji, dovršavaju se dva velika tornja sa strana crkvene lađe, imat će osam zvona darovanih od stane osam europskih država i bit će najveća u Bosni i Hercegovini … Onda pokraj općine, hotela, ulicama grada, kraj pošte (eh, vidi, Pizzeria nosi ime “Kuna” …uzvikujem!) pa k izlazu iz grada put Osmanlija. Taj put, udaljenost od četiri kilometra u jednom pravcu “do grada” prelazila sam nekada s drugom djecom iz Osmanlija pješice kao od šale. Išli bi u gradsku knjižnicu, putem bi se šalili, pričali …E, da bilo je to u danima kad nije bilo seoskih poslova. Inače bi sva djeca zajedno tijekom dana čuvala seosko blago, većinom krave.

Ispred Osmanlija ..u mojem je sjećanju tako …nalazi se Suho polje …naziv mu dovoljno govori …gdje bi seoski mališani organizirali prave turnire u nogometu. Skupi se nešto novca i taj naravno pripadne pobjedniku. Nedjelje su bile rezervirane za obavezni odlazak u crkvu. A najsvečanije je bilo na Veliku Gospu jer i crkva na ulazu u Osmanlije u koju su dolazili i seljani susjednih Zlosela, posvećena bijaše Blaženoj Djevici Mariji. Ma kako to …pitate sigurno …da jednu djevojčicu, već djevojčurak zainteresira tada selo na Kupreškoj visoravni više nego gradske slike i prilike? E, ne znam, bijaše to iskrena ljubav, ona koja me eto i sad vuče da vidim što je, kako je, gdje su danas Osmanlije, gdje su brojne obitelji Kuna, njive, livade …gdje korjeni mojih didova i baka. Eh, kad budem pričala ujaku Jozi koji živi u Valpovu u Slavoniji, da posjetih Kupres i Osmanlije odakle je on kao dijete otišao…mislim dok promičemo i primičemo se cilju.

Suprug zaustavlja automobil kod jednog uz put podignutog spomen obilježja i mi izlazimo, obilazimo, čitamo. Piše …Travnja 1992. godine Kuprešku visoravan napadoše srbočetnički vandali koji počiniše stravičan zločin, ostaviše ruševine i paljevine, htjedoše zatrti trag svemu hrvatskome …plakao je Kupres za svojom djecom. Odani hrvatski sinovi nošeni idealima slobode I pravde, svojim životima stali su u obranu rodne grude. “Vaši životi zalog su našoj slobodi”. Podno spomenika stoji rečenica: “Nitko da ne dođe do prijatelj drag” I posveta: “Slobodno će sunce sjati iznad glava roda moga neprijatelj mora znati cijenu doma hrvatskoga. Oni koji siju u suzama žanju u pjesmi. Išli su plačući noseći sjeme sjetveno, vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje (PS. 126,5)”.

Pogledom pratim prirodu, lijevo i desno …s desne  strane groblje, nekad je blizu bio iskop šljunka, sad pred nama stolarija …par kuća …preko puta izgledom nepoznata, nova crkva pa opet kuća-dvije …ruševine, trava …pogledom tražim rječicu …ne vidim, ne prepoznajem ništa pa prolazimo, vozimo dalje.
–Ah, ovo je školska zgrada, pa mora da su to već Zlosela jer na njihovu ulazu je bila škola. Onda smo Osmanlije već prošli. Ma kako ..ne vjerujem, osvrćem se, okrećem u potrazi za selom. Zastajemo, pitamo dvoje seljana koji vrijedno rade uz put. –E, da, prošli ste Osmanlije. I mi se vraćamo.
Još ništa ne prepoznajem. Parkiramo na velikom parkingu ispred crkve na kojoj još traju vanjski radovi. Ovdje sam u (ondašnjoj) crkvi stajala kao djevojčica, kao danas se sjećam crvene haljine šivane u Bugojnu, moje duge, tamne i guste kose, puštene slobodno padati.

-Moraš ju još bolje počešljati, zamrsila se, kaže baka Krstanuša dok stoji iza mene u crkvi. -Eh, ne mogu dohvatiti, preduga je, u Bugojnu to radi mama, plete pletenicu, stavlja mi mašne u kosu …kažem.

Samo, crkva nije na istom mjestu gdje ju imam u sjećanju, ova nova je uvučena, pomaknuta unutar dvorišta. Okolo nigdje žive duše. Zar su to Osmanlije iz mog sjećanja. Ruševine …visoka trava, ne razaznajem gdje je bila kuća …posljednja prije Zlosela, mojih svojevremenih domaćina, obitelji Draguna Kuna …gdje kuće drugih Kuna ..ničega …

–Eno, tamo bi trebala biti, a ovdje ovim putem uz crkvu, bijahu kuće drugih Kuna. Sve porušeno. Zaraslo. Jedna, dvije …obnovljene. Ali nigdje nikoga. Dokle pogled seže mir …čudan mir. Tu je priroda a nema ljudi. Čuju se zrikavci, cvrčci. Suze samo što mi ne udare na oči  ali neću to radi djece.
–Daj da se vratimo, velim suprugu, sve je tu porušeno, pusto, nema nikoga. –Ma ne, idemo do kraja ulice, uporan je on. Visoki borovi zaklanjaju vidik. Ma kako je samo to drveće poraslo. Ne bi me ovdje više decenija. Eh, tamo, tamo kod posljednje kućice u nizu, kod staje, miče se nešto. S lijeva kućica, na njoj zavjese, a s desna nam pogled otkriva poslom zauzetog, susretom poput i nas iznenađenog, starca. Pozdravljamo, pitamo se. –Zar ste vi jedini u ovim Osmanlijama? Pa gdje su brojne obitelji? Naravno, starac pita …tko pita, s kim razgovara?! Ostalo već spade u povijest. Obiteljsku povijest. Jer već u sljedećim minutama pa narednih koji sat, eto nas u slatkom, dragom i toplom razgovoru, uz kavu i sok, za stolom ispred kuće dida Mladena i bake Zorke. Prezimena Kuna, ja kako!

Eto, pronađoh svoje rođake! Stigoh do mojih korijena. Dida Mladen, rođen 1925.  i baka Zorka, rođena 1929. godine, jedini su stanovnici, povratnici u Osmanlije od brojnih obitelji Kuna. –E, da, tu preko puta crkve imaju dvije obitelji Mioč, tamo preko ..pokazuje dida Mladen prema visokim topolama …su Dumančići, tamo isto imaš rođake, tamo je udata Dragunova sestra Anđa, a s druge strane su Babići ali ovdje smo mi sami od Kuna.
–Sami, ma kako? -Pa fino, kažu. Za rata su bili u izbjeglištvu na moru …ma lijepo nam bilo, sve imaš …doručak, rućak, večera …ali ljepše nama ovdje, na našem, u prirodi, sa životinjama. Baka i did u poznim su godinama ali još drže jednu kravicu, rade, što bi se reklo raduškaju… -E sad ja vidim, ti sličiš jako na Grbešušu. E, ona je bila vridna, žilava, jaka, uporna …spominje se moje bake Lucije dida Mladen. -Pa mi smo ti onda baš rodbina, moj otac i tvoga pradida otac, od dva brata dica …pojašnjava mi tu našu malo dalju ali neospornu rodbinsku povezanost..

Kako dragi, dobri, razgovorni i topli stari ljudi. Moji rođaci. Sjećaju se kad sam kao djevojčica dolazila u Osmanlije. Sjećam se i ja njih. Oni imali tri djevojčice, Nedu, Sofiju i Mariju. Imaju danas 8 unučadi i jedno praunuče. Tri kćerke u Kupresu drže pizzeriju …-A jel´ se pizzeria zove Kuna, pitam i potvrđujem kako uočih naziv u prolazu kao što uočavam bilo gdje u svijetu, Bosni, Hrvatskoj ili Berlinu, kad je nešto povezano s mojim porijeklom. Did Mladen ima i brata Iliju u Valpovu. -Ama, pa poznajem ga kažem, prisjećajući se kako su “kumovi” …kako ih naziva moj ujak Jozo …Ilac ( Mladenov brat Ilija)  i žena mu Milija, i prošle godine za posjeta Valpovu, navraćali da nas vide. Tek sad sklapam tu rodbinsku povezanost pa se sjetih i njihove kćerke Bernardice koja je ponekad istovremeno kad i ja ljetovala u Osmanlijama kod strica Mladena. Imala je tu bližu rodbinu nego ja. Sad eto ta njena rodbina i meni najbliža koju na Kupresu, u Osmanlijama imam.
–Pa kako se živi, pitamo baku Zorku i dida Mladena. -Pa eto, prošla zima je bila poteška …pa i nije bilo toliko snijega koliko je bilo hladno …osamimo se ovdje, radimo, skoro ćemo prodati kravicu …kćerke zovu da pređemo k njima u Kupres ali mi nećemo, nama ovdje lijepo ..pa dok smo dvoje neka nas a kad jedno umre e onda…tako pripovijedaju. Did Mladen nazdravi s mojim suprugom uz jednu domaću rakiju te se uz knjigu Hrvatske legije koju nam pokazuje, prisjeti (-E, toga se se on bolje sjeća nego što je bilo jučer, kaže u šali i zbilji baka Zorka) kako je i gdje vojevao s hrvatskom vojskom za drugog svjetskog rata) a baka i ja  se razgovaramo, pričamo o djeci uz domaću kavu. Baš prijalo, dušu ispunilo.

Zavoljeh ih na prvi pogled. Nisam posljednji puta u Osmanlijama. Zateći opet baku Zorku i dida Mladena, želja mi je i dogodine. Uto im pristiže i pridruži nam se u razgovoru i zet Stipe Čičak. Tu se bavi pčelarstvom. A rođen i odrastao je u dalekoj Australiji gdje mu žive roditelji i ostatak obitelji. Došao na Kupres 1996. godine. I tu i ostao. Stipe je dugo godina, dok je bilo potrebe, radio kao prevoditelj engleskog jezika, inače je elektrotehničar, ali se, prema potrebi, rado upušta u nove projekte i poslove. Sad barata s pčelama i medom dok se supruga Marija bavi pizzerijom u Kupresu.

Nezaboravan susret. U povratku, u Kupresu svratismo na ručak u pizzeriju Kuna. Upoznah jednu od sestara, Nedu, rekoh kako posjetih drage im roditelje, pročavrljasmo malo, potvrdismo rodbinske veze, prodrmasmo zaspala sjećanja, Na ljeta u Osmanlijama, na pranje rublja u rječici Kolinki, pastirske igre, lov rakova u rijeci Mrtvici …
–Vidjeli ste gdje su i kako je kod roditelja. Nema našeg svijeta, nema ni ovdje mladog svijeta, pusto je …, kaže nam Neda.- Je, pusto je, potvrđujemo. A tako široka, mirisna Kupreška visoravan, čisti zrak, oštra, trpka a pitoma istovremeno, priroda. –Jesi´l skoro na Kupresu bio, jel Kupreško poljen uzorano, jel na njemu žito posijano …kaže i pita pjesma. Ja vidjeh pustoš …e u zimsko vrijeme je drukčije kažu nam u pizzeriji Kuna i pozivaju na skijanje.

Pri rastanku, baki Zorki u ruku utisnuh krunicu što ju je papa Benedikt blagoslovio (darova mi ju Zbor mladih HKM Berlin koji je pjevao  na Olimpia stadionu za papina posjeta Berlinu a ja ih pratila). Eh, kako se baka radovala. Krunica je u pravim rukama, kod mojih rođaka, predaka, na mjestu gdje poteče život pradida, dida, bake, ujaka, mame …obitelji prezimena Kuna.

U povratku me obuzeše misli, uspomene  i toplina …jedva dočekah ispripovijedati vam o ovom susretu s Kupreške visoravni …