Ivan Kozarac
Milovo sam garave i plave,
Dosta cura za života svoga,
Al što tebe – to nijednu tako,
Curo draga iz sokaka moga.
Tarabe sam rad˘ tebe preskako,
Po baštinskih skrivao se kuti,
I kad jasmin i kad dunje mire
I kad lišće i vene i žuti…
Tebi curo šuljo sam se kradom
Kroz straže oca ti i maje,
Kruhom pito lajava Garova,
Dok ti vrele kradoh poljubljaje…
Čak i danas ja ti drhćem, čeznem
Vazda željan zagrljaja tvoga
Pregorjet te ne znam i ne mogu,
Curo draga iz sokaka moga.
PRIČA O PJESMI
Pjesma je posvećena Vinkovčanki Mariji Kozarac, udanoj Guttman, Ivanovoj lijepoj rođakinji. Marija je bila kćerka Ivina strica, pa zato ta veza nije ni mogla završiti drukčije, nego Marijinom udajom za drugoga.
Marija i Ivan su rođeni u istoj ulici, nekad Krnjašu, a danas Kozarčevoj. Dakako da je ta romantična, zabranjena, vedra i tragična ljubav uskovitlila prilično prašine za ono doba.
Kozarac je bio sušićav, bolovao je dugo od tuberkuloze. Umro je 1910. godine, navršivši tek dvadesetipetu.
Marija je nadživjela svoga voljenog rođaka punih 69 godina. Umrla je 1979.