KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/Pođem u voćnjak …trava izgorjela od ljetne žege, suha je ko suho zlato. Šušti mi pod nogama. Hodam naokolo, da dulje slušam tu pjesmu dana.
Posijala ja djetelinu i travu …zalijevala …ali gladni vrapci sve pozobali. Gledala sam ih neki dan …u jatu se spuste na tlo i brzo „pasu“, dok ih netko ne potjera.
Onda stanem …utonu mi šlape, u suhu travu …osluškujem …Okrenem se, a ono slogovi kukuruza …šume li šume na toplom vjetru dana.
Svi kukuruzi stoje k´o kineski vojnici od terakote, zlatne su boje, ko i oni, samo što tamo nema šumova i lepršanja suhih listova.
Lepršaju listovi kukuruza, dugački presavijenI …kao da balerine mašu svojim tankim ručicama,
Kukuruzu na vrhu kruna …ljulja se, na njoj nanizani biseri …kao na žici …pod teretom se iz jednog korijena, raspolovili na sve strane.
Ljuljaju se na jednu stranu, kao balerine u „Labuđem jezeru“.
Na jednoj stabljici hrpa čađe …baš kao crni labud spomenutog baleta.
Kukuruze pričaju, mašu rukama …ljepota ih je gledati, a još više slušati.
Stojim na suhoj travi. Zatvorim oči …i slušam …
Onda najednom stane topli vjetar, i one zamuknu u sekundi. Sve stane …
Otvorim oči, i zahvaljujem Bogu što mi je podario da mogu uživati tu ljepotu. Ljepotu livade, dvorišta i voćnjaka.
Pođem u voćnjak …novoposađeni …voćkice još male, ali na njima već male jabućice. Sve drugo nema ploda. Suša je uzela danak. Sve je požutjelo. Svinulo se usahlo, žuto lišće. Kao da si sve okovao zlatom …zlatom bez vrijednosti.
Subscribe
0 Comments