CIPELE OD LIŠĆA

Ljepota je ta koja je bitna, a ne smjer iz kojeg ona dolazi

napisao: Emil Cipar
Ima dana kada je novinar sretan što se bavi poslom kojim se bavi i kada piše o događaju, o osobi, o pojavi… koja njemu osobno pričinjava zadovoljstvo.

Jedan takav dan doživio sam i ja nedavno. Mi smo odavno u potrazi za novima autorima, za novim suradnicima. Ne gledamo toliko koliko je knjiga tko objavio, već nas više zanima tema.

I zanima nas priča …story kako bi novinari rekli u svojim krugovima.

Nemojte misliti kako znate što novinari podrazumijevaju pod nazivom story. To ne znaju ni oni sami, a ja ću ipak pokušati pojasniti. To je onaj osjećaj kad bi zagrlili cijeli svijet, jer je nešto probudilo sve senzore u vama.

Moja story se zove Branka Kandić-Splavski, liječnica je po zanimanju, živi i radi u Osijeku, a u slobodno vrijeme piše priče. Dobro …reći ćete s pravom …pa što onda …što je tu posebno.

I da je Branka objavila nekoliko knjiga nije ništa posebno. Ima ih puno koji su to učinili. Nije to razlog radovati se takvom suradniku.

E vidite …i nije. Ima i toga dosta.

E sada dolazi pojašnjenje u čemu smo prepoznali story u Branki.

Branka ne piše svoje knjige kako bi jednoga dana dobila Nobelovu nagradu za njih. Samo zbog toga ona se nikada ne bi prihvatila pera, jer to nije motivacija za nju.

Branka Kandić – Splavski piše priče koje ona živi i koje žive nju. Onoga časa kada se priča pojavi kao košmar misli u njenoj glavi …usput rečeno …lijepoj glavi, te priče poput djeteta u majčinoj utrobi zažive, rastu…

I jednoga dana se rode osvanu u novoj knjizi i Branka ih kao majka prati kroz život. I kao svaka majka strepi nad njima odgaja ih njeguje.

I kada odrastu, baš kao i djeca odlaze od kuće, ali često se vraćaju sa novostečenim prijateljima, obraduju majku pričanjem svojih doživljaja.

Priče Branka odgaja tako da šire radost oko sebe i one to čine. I ona sama vodi ih po bolnicama, k usamljenim i neizlječivo bolesnima, svugdje gdje su one prijeko potrebne.

Prisustvovao sam promociji Brankine nove knjige „Među perunikama“u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu. Kako sam uopće saznao za to?

Moram reći da se u Gradskoj knjižnici promovira sve što je netko zgurao između korica i što sliči na knjigu, pa brojne pozive na promocije ignoriram. Obično je autor neka tašta osoba, koja je nekako uspjela izdati neku knjigu koju ni njegova rođena mater neće pročitati.

Na promociji nam autor ispriča što ga je motiviralo da napiše baš nešto na tu i tu temu i da time da svoj doprinos općem boljitku. Nakon promocije se jedan primjerak pokloni Gradskoj knjižnici, pojede malo čipsa i slanih štapića, popije malo soka …i to je to.

Ali za Branku sam čuo od prijatelja čiji savjet ne treba ignorirati. On je sam svojom osobom osjetio djelovanje Brankinih priča. Susreo je jednostavne neke od njih i one su na sebe skrenule njegovu pažnju. Znatiželjan kakav jest moj prijatelj Zvone (Zvonimir Bračun) je htio upoznati i njihovu majku.

E sad Zvonin savjet znači već …tu bi moglo nešto biti.

I dogodilo se to nešto. Danima prije Brankinog dolaska u Brod, njena djeca …sorry njene priče pripremale su sve za doček. Inspirirale su isto tako brojne osobe, pa se dogodilo da su učenici radionice „Slikovnica“ napravili prekrasne trodimenzionalne pozivnice. Njih ne možeš slati poštom, jer ne odgovaraju standardima.

Taj posao obavili su djelatnici Gradske knjižnice dragovoljno …pješke, na biciklu, autom…

I sad …Branka sjedi pred nama u Velikoj dvorani Gradske knjižnice i gleda nas krupnim znatiželjnim očima. Darija Matajić Agičić zamjenica ravnatelja pretvorila je svoj košmar u glavi u predivnu uvertiru. Flaute, oboe, lagani cello… Sve je toplo …i riječi i boje jesenjeg lišća na pozornici, koje je poslužilo kao kulisa. Moram li spomenuti kako je ono pažljivo birano po brodskim parkovima. Isto tako, nadam se da ne moram spominjati kako je Darija naša suradnica i ima rubriku Darijine priče.

I onda Branka. Počinje uzdahom, laganim zaraznim osmijehom i pogledom po publici.

I priča i priča… I ne priča ona već se riječi same pričaju, naviru, izlaze, osvajaju… Koliko je vremena prošlo …nemam pojma, vrijeme je isključeno, Branka nas je uvela u nove dimenzije u kojima osjećaj prostora, prolaznosti života, dobro i zlo …poprimaju nove dimenzije. Sve je neko božanstveno aleluja…

A Branka priča o svojoj djeci, o svojim pričama, o njihovim odlascima i dolascima, o novim nerođenim pričama, o dobroti, o shvaćanju svijeta oko nas…

Svaka promocija ima svoj početak i kraj. Ova Brankina ne! Ona ima samo početak, a to je susret s njom ili s nekim od njene djece, a onda traje i traje i živi i živi.

Eto to je naša storry. Na prvi pogled obična, ništa posebno, ali kad ju jednom sretneš pratit će te i uljepšavati tvoj ostatak života.

A honorar …reći će netko. Da to skoro zaboravih …Branka je dobila honorar za svoj dolazak. Organizatori su pomislili …jesen je, ženi trebaju prikladne cipele i izabrali su jedne.

Branka je posebna osoba pa treba i posebnu obuću. Budući da ne hoda po zemlji cipele moraju biti lagane. Zbog toga su napravljene od jesenskog lišća toplih pastelnih boja skupljenog po brodskim parkovima. I postolara Ćebraju iz Malog Pariza koji ih je pravio dodirnule su Brankine priče.

Eto …neuobičajeno duga najava nove autorice, koja je i sama postala priča. Objavljivat ćemo Brankine priče na našim stranicama. Naziv rubrike nisam još izabrao. To radimo uvijek zajedno …autori, Sonja i ja.

Jedna Brankina priča …ova koju ste upravo pročitali, rekla mi je kako bi se rubrika trebala zvati CIPELE OD LIŠĆA i ja ću je tako i nazvati. Normalno …ako Branka i Sonja budu imale drugu ideju …mijenjamo.

PS: Kaže se …glavno jelo na kraju. Svaki posjetitelj dobio je na dar oblak. Pravi kišni oblak, samo kiša koja iz njega pada je od slova. Povučeš jednu traku i kiša od slova pada iz njega, a na traci stoji jedan citat iz Brankine knjige.

Moj je još netaknut. Otvorit ću ga sada …pred vama. Dakle …da vidimo što nam slova kažu. Na traci stoji: Ljepota je ta koja je bitna, a ne smjer iz kojeg ona dolazi, a slova kažu …POGLED.

Pssssst …tiho da nitko ne čuje! Ukrao sam jedan oblak i za Sonju. I još jedan za vas.

Ako to netko dozna!