Preuzeto s portala Moja putovanja.
Piše: Ivan Ilakovac
Još uvijek srednjovječna Opel Vectra se lijeno kotrlja Jadranskom magistralom, nekim lokalnim austrijskim cestama ili autocestom Zagreb-Lipovac, dionicom Slavonski Brod-Županja. Kasetofon upaljen, šuškavi zvuk Balaševićevih pjesama treperi iz zvučnika, obitelj nešto bezvezno klafra i smije se, a ja, u ulozi najmlađeg djeteta, upijam neprovjerene informacije i subjektivne doživljaje kockarske sreće i nedostatka službenog obrazovanja upakirane u nevine i vesele melodije ukrašene mašnom od očinskog Đoletovog glasa.
Desetak godina kasnije još uvijek bijah uvjeren da kockar, zapravo, ne čuči u svakom od nas, barem ne u meni, i da je naš Đorđe mogao bolje proći u životu da je učio škole, mjesto što je tamburao.
Povjerovao sam mu još davno bio da Boža zvani pub čuči u svakom od nas, i da je sreća tu, odmah iza ugla, iako on to nikada nije rekao, jer nisam mogao shvatiti na koji način karta (bolje reći kocka) može biti kurva, što i ne začuđuje kada se zna da sam se u to vrijeme još borio s tablicom množenja.
Slično tomu, bilo mi je žao Đoleta kada mu je onaj bezobrazni i nadobudni ženski back-vokal čitao bukvicu, a on samo pokunjeno, zasićeno i nemarno odvraćao: – Znam, znam… – sve dok mu nije prekipjelo, baš u trenutku kad nestane trake u studiju i snimka se prekine.
Da je prvo vjerovanje zabluda, naslutih kada sam uočio da, svaki put kada pri sastavljanju tiketa slušam priču koju on vrlo rado priča, na kraju dana poželim daljinski upravljač elegantno smjestiti u unutrašnjost televizora, a do konačne spoznaje bijah došao kada sam na teniskim singlovima proćerdao previše para za nekog tko nit’ radi, nit’ se bogato ženi.
Put do konačnog rješenja drugog nesporazuma nije bio ništa kraći, a ni lakši. Dapače, vodio je kroz vijugavu stazu, u početku rjeđih, ali kasnije gotovo svakodnevnih dvojbi, do konačnog prihvaćanja činjenice da se zadovoljstvo može naći i radeći ono što se voli, bez obzira na veliku mogućnost da to i nije baš najpovoljnija odluka u danom trenutku.
Što sam ono htio reći? E, da. Opraštam ti, čovječe, al’ na koncert ti neću tako skoro, barem dok mi ne vratiš makar i minutu vremena i strunu živaca što sam utrošio živeći u zabludama u koje si me ti, iz velikim pjesnicima svojstvene vjere da se svi (ipak) mogu nositi s njihovim stihovima, doveo.
Napomena: Portal Moja Putovanja i FB partneri „Đorđe Balašević”, „Najljepši Đoletovi stihovi” i „Panonska mornarica (Slavonija o Đoletu)” pozivaju vas i dalje na suradnju u sklopu ovog projekta, o kojem više možete saznati ovdje (klikni).