KARUSEL

Branka Kandić-Splavski
Karusel, ukroćeni, ušarenjeni konji u zarobljenom vrtlogu trka koji ne vodi nikamo.

Bila sam opčinjena njima.

Satima sam mogla gledati te raširene nozdrve, sjajne sapi, ponosno svinute vratove s njegovanom grivom, mala potkovana kopita i velike, crne oči . sve zaustavljene u trenutku nekoga skoka, iskoraka, zamaha, pokreta, treptaja…

Zaustavljene zauvijek, zauvijek, ali taj bi se zakočeni trenutak, uz glazbu s vergla, mogao ponavljati u nedogled.

Može li se vrijeme ponoviti?

Karusel kaže:

-Da! Da!

Kaže i da je bila jednom jedna mlada kobila. Dlake tamne i sjajne. Prelijevajuće.

Kao da se krupni grumen mrkoga ugljena rastalio, pa potekao i razlio se po tim finim izbočinama, hrbatima i obroncima njezinih gipkih mišića punih krvi i snage.

Griva joj bijaše upletena u uske trake vjetra, rep dugodlak, gust, a oči – dva divlja kestena, zrela, krupna, još topla od sunca, ali i vlažna od prvih sitnokapnih kiša.

Krotka i strpljiva, poslušna i nezahtjevna, sve dok ne bi, izašavši iz štale, ugledala prostranstvo zelenila, dok joj ne bi skinuli ular i dok ne bi osjetila odobravajuće tapšanje po bedru.

A onda bi prestajala biti konj.

Postala bi bijeg, radost, obijest, propinjanje, galop, strast. Postajala bi čista, punokrvna sloboda koja topotom svojih kopita zatire nepomičnu sivost i nepomičnu svagdašnjost.

Bila bi glasan rzaj samoga života, sretan što živi i što može zanjištati sam sebi u slavu.

A onda, kad bi se odvrtio vrtlog čarolije, smirivala bi se i ona.

Dok bi slina kapala po ugaženoj travi i dok se topla para krvi vijugala u zrak, sporim se korakom, pognute glave, vraćala u svoj boks. Vrat joj se pritom ritmično ugibao kao delfin kad presijeca valove.

U boksu će, uz miris zobi i prostrte slame, razmišljati i sanjariti o novom bijegu, o novom danu i o novom kasu u životnost, a njezin bijeli, kao kistom načinjen znak na čelu …zvijezda od snježnobijelih dlaka, polako će se osušiti i utrnuti kao repatica kad izgori, nakon što projuri nebom. Do novoga trka.

I novoga, i novoga, i novoga …

A onda, jednoga dana, u konjušnicu je ušao čudan konjušar.

Pognut, koščat, tih, klonulih ramena.

Bez osmijeha, bez riječi, sijedih obrva, sijede kose i sijedoga pogleda.

Ušla je starost i drhtavom se rukom uhvatila za ular.

–Hajdemo!

Toga dana kobila nije išla optrčati svoj punokrvni kas, nisu zabljeskale iskre s potkova, a griva i rep nisu zafijukali u prstima vjetra.

Ne.

Samo je nakratko zastala na vratima štale i pogledom, kao lepezom, proklizila preko livada svojih neobuzdanih galopa te im zarzala svima za pozdrav, a potom se posljednji put napela, propela, poskočila, izvila se te mirno i neumitno nestala u sjećanje.

Mladost je, eto, iščezla, a za njom je ostala samo kretnja zaustavljena u vremenu; ostao je kip jednoga stvarnoga bivanja i na njemu sjajni lak pravoga života.

–Još jedan konjić u karuselu! radovala su se djeca.

Krasne li igračke!

Ali, karusel nije igračka.

On je sjećanje na mlade dane koji se okreću i okreću u mislima u nedogled.

I svakim krugom, neprimjetno, izraste im u našim očima poneki novi ukras na već prekićenim sedlima, uzdama i stremenju.

I svakim krugom sve su dalji i mrtviji, a sve ljepši i šareniji.

I svakim krugom, kao svrdlom, jedan se mali sloj izdubi i odljušti u srcu, a od te piljevine, valjda, upadne u oko i poneka trunčica …