Sandra Marelja Muić
Potopila nas kiša ovaj put, proljeće se razvodnilo kao kod prosječnog Hrvata kakva molba za posao. Kakvo vrijeme, takvi i mi, još malo pa će nam stanje svijesti postati sivo. A nije da nam je dosadno na ovim državnim prostorima, maltene pa zemlja vrije.
Skup od više tisuća okupljenih protiv uvođenja dvojezičnog pisma u Vukovaru u organizaciji braniteljskih udruga prošao i ostavio slab odjek, jedva da je javnost reagirala. Je li do neuvjerljivog scenarija i amaterske izvedbe, teškog lajtmotiva ili nečeg trećeg, sve zanemarivo. Pojam „branitelj“ postao naporan, uvijek podsjeća na neku nepravdu i dira gdje ne treba, a sami branitelji svedeni na klišeje, svi u istom košu.
I oni samozatajni i oni koji to nisu, i oni koristoljubivi i oni altruistični. Prošlo je vrijeme dijeljenja odličja još vrućih od štancanja, dajte te svoje Dane ponosa i slave držite uokvirene u svojoj spomenici i ne uzurpirajte javni prostor više, ionako je intoksiran do besvijesti. I taj miris baruta koji donesete sa sobom, samo nadražuje nosnice. Mi ćemo ipak kroz koji mjesec prinjušiti Europi gdje se govori danke i tenkju i pije iz kristalnih čaša, ne dižite uvijek tu prašinu koje ste se nagutali u rovu. Kvarite nam dojam male zemlje za veliki odmor.
Ne znam koliko je njihov zahtjev, među ostalim, za proglašenjem područja Vukovara područjem posebnog pijeteta, realan, jer mi od vukovarske tragedije još nismo došli do stanja pijeteta, sve žrtve su nijeme, a sve ruševine na duši kod preživjelih su iste. Teško da ćemo do pijeteta moći prije nego pokažemo dignitet u javnom (ne)djelovanju.
Pred Uskrs u Zadru sin ubije vlastitu majku i bajku, zločin koji jezivošću nadmašuje sve, ni na jednom uglu u gradu nije bilo čuti priču o tome. Nedužnom psu raznijeli njušku petardom u Rijeci, spomenuto na rubu svako četvrtog portala. Jučer u Splitu propucan muškarac nasred ulice, doživjeli smo i gore.
A gdje smo se to pogubili u Lijepoj Našoj kada nas tragedije i sjećanja na tragedije niti ne diraju više? E, a nije nam to od ovih šta su bili na prosvjedu, oni su ovima u odijelu bili dobri kada se nosio šareni uzorak u trendy maslinastoj boji u borbenom sektoru, to nam je od onih što su djelovali u verbalnom sektoru, a sada sviraju klavir u najpoznatijoj kaznenoj ustanovi ove republike. Oni su srozali život cerekajući se kao Joker iz Batmana, mijenjajući svaki dan po novi sat na ruci.
Jesu li nas uspjeli satrati ovi u odijelima prije i poslije, je li nas pojela briga za računom koji će sutra doći na naplatu, a mi ćemo možda držati radnu knjižicu u ruci prije prve kave u uredu …i poslije nećemo znati gdje s njom ?
Ili smo se samo fino uhljebili u materijalnom beznađu pa nas tuđi celebrity razvod koji je to bio prije nego je to i službeno postao, više okupira nego neki sentimenti. Nije ni čudo da smo se pogubili malo …predsjednika nema ni čuti, kada se pojavi na ekranu stopi se sa pozadinom, samo se mikrofon crni …premijer se svađa na dnevnoj bazi i dijeli packe saborskim kolegama, ljut valjda na sebe što je još tu gdje je, a razred koji vodi će ipak morati na popravni, padaju predmet za predmetom, kolaca ima za podizanje ovećeg vinograda već.
O predsjedniku najveće oporbene stranke da ne govorim, taj je toliko ispita u javnosti pao da u indeksu nema više mjesta za kuke, slobodno mu se može ukinuti minutaža za govor, jednostavno nema šta za reći.
A i Uskrs je prerano bio, previše kiše donio i jebene predsezone nema uopće, ne brojimo kvadrate na kruzerima …šta se nismo trebali laktariti sa nautičarima sada za mjesto na terasi, nego subotom gledamo one iste dvije umirovljenice sa fen frizurom kako piju obligatornu kavu pri povratku sa tržnice ,koje gledamo i ostatak godine već…