| Preuzeto sa portala MOJA PUTOVANJA Napisala: Mirela Tadić  Rekli su da će sjećanja izblijedjeti, ali ova moja pisana su bijelom tintom na bijelom papiru, poput sudbine. Na prvi pogled prazne stranice što čeznu za mračnim slovima i samo dva para očiju znala bi vidjeti fragmente prošlosti urezane ispod površine.Eh, lako bi bilo da je pisano crnom tintom. Mrak je jednostavnije poraziti. Ubaciš tračak svjetla i više nije tako crno. A kako ugasiti svjetlo? Kako zamračiti Sunce? Ono jedno jedino, što me svojom toplinom tjeralo na smijeh. Svojim blještavilom mi je zatvaralo očii, ulazeći ispod radara, nastanjivalo tajne odaje moga srca.Voljela sam, da. Jednom. Nekad. Nekoga. Njegovo se ime ovdje odavno ne spominje. On je ožiljak između prstiju, živa rana između rebara i 203 cm velika praznina u mojim žilama. On je prošlost, sakrivena iza zastora vremena. Mala zabranjena kutija uspomena…Sjećam se prvog susreta. Napravio je nešto što do tada nitko drugi nije …vratio mi je osmijeh na lice. Još sam tad shvatila da je poseban. To jednostavno osjetiš; gledaš tu osobu i kroz tijelo ti projuri neki mističan osjećaj, miljama dalek.Nekako znaš ali čak i sebi prešutiš. Postao je moj ponoćni prijatelj, moj heroj i suučesnik u zločinu iz ljubavi. Uzimao me svojim lopovskim rukama a ja sam mu se davala naivnošću djevojčice. I voljela bih se sjetiti u kojemu smo trenu postali podstanari istog sna. No, teško je odrediti kad to počne ali ne zaboravlja se kad prestaje…
On je volio tulipane, a ja mu ni jedan nisam ubrala. I često sam se brinula da li sam dovoljno puta ponovila “Volim te” da bi uspio zapamtiti. I da li sam to rekla dovoljno glasno da probije zid daljine i pronađe ga u tom njegovom gradu, na moru. Živjeli smo na različitim mjestima, a opet smo svaku noć provodili zajedno. S mobitelom na uhu i u ritmu Balaševića. Pjevao mi je. Sjećam se svake riječi i boje njegovog glasa. I kako bi izgovarao “Drugi bi sve imalo smisao, drukčije bih život pisao da sam znao da postojiš, Mirela”. Bio je moj Sancho Panza, moj ljubavnik i najbolji prijatelj. Bio je svugdje u mome svemu i nitko me nije znao tako razveseliti i rastužiti u isti čas. Vodio me pred sama vrata raja i bacao u deveti krug pakla, elegantno i stilski. A onda je jednom sve stalo i.. teško mi je priznati ali i danas mi nedostaje… Nisu kilometri između nas stvorili kilometre u nama. Učinile su to druge žene, lažne istine i ples tuđih usana po mračnim kutovima ulica. Jednom, sada već davno, imala sam i ja svoga Vasu Ladačkog. I znali su ga svi birtaši. Ostalo je neizgovoreno “Volim te još” i ime koje će, jednog dana, moj sin nositi. Napomena: Portal Moja Putovanja i FB partneri „Đorđe Balašević”, „Najljepši Đoletovi stihovi” i „Panonska mornarica (Slavonija o Đoletu)” pozivaju vas i dalje na suradnju u sklopu ovog projekta, o kojem više možete saznati ovdje (klikni). |