SLOM POLITIKE JEDNAKE KRIVNJE

ŽIVA ISTINA
piše: Vjekoslav Krsnik
Nakon euforičnog raspoloženja izazvanog prvim reakcijama na oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču trijeznija analiza dalekosežnog značaja ovakve presude razotkriva pogrešnu politiku koju se u Hrvatskoj vodila na svim razinama od trenutka kad je podignuta optužnica protiv hrvatskih generala. Iako je pravorijek o tzv. „udruženom zločinačkom pothvatu” kao političkoj konstrukciji izrečen odbacivanjem pred Tribunalom tek u drugostupanjskom postupku, ta konstrukcija se u hrvatskoj politici, a još više u medijima prihvaćala zdravo za gotovo. Na taj način stvorena je u javnosti nametnuta klima da Hrvatska nije bila žrtva velikosrpske agresije, kako je je to definirano i u poznatoj Deklaraciji Hrvatskoga sabora o Domovinskom ratu, nego da se na ovim prostorima vodio građanski rat u kojemu su sve podjednako krivi.

Jedan od glavnih protagonista te politike u Hrvatskoj bio je ni manje ni više nego predsjednik Republike Ivo Josipović. On je od samog početka mandata, nakon što je naslijedio Stipu Mesića i te kako odgovornog za lansiranje konstrukcije o zajedničkom zločinačkom pothvatu, uporno zagovarao takvu konstrukciju. Zato se i okružio savjetnicima koji su na čelu s britanskim Srbinom dr. Dejanom Jovićem zagovarali teoriju o građanskom ratu na području bivše Jugoslavije u kojemu su svi podjednako krivi i u kojemu nema naplate ratne odštete. Kulminacija te politike bio je Josipovićev dodvornički i čak bi se moglo reći podanički odnos s bivšim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem koji dok je bio na vodećoj političkoj funkciji u susjednoj državi nije propuštao isticati kako je Oluja „zločin koji se ne smije zaboraviti”. Sam pak predsjednik Josipović nikad u povodu obljetnica nije Oluju ocijenio kao sjajnu pobjedničku operaciju Hrvatske vojske, pa je u istupima više naglašavao žrtve na strani hrvatskih Srba nego žrtve koju su podnijeli Hrvatska vojska pa i Hrvati potjerani iz tzv. Krajine. I pred uglednim skupom europskih političara u Bruxellesu kad je potpisan Pristupni sporazum s Europskom unijom predsjednik Josipović je ukazao kako je Hrvatska na tom putu prošla kroz teško iskustvo rata, ali za razliku od premijerke Kosor nije definirao kakav je to rat bio. Tu politiku otvoreno je podržavao je i SDP, ali i HDZ, koji je izručio generala Haagu, a svima njima logistički su služili mediji na čelu s Hrvatskom radiotelevizijom, te brojne udruge, osobito Hrvatski helsinški odbor dok mu je na čelu bio Žarko Puhovski koji i danas ima privilegirani status komentiranja na HTV-u i Hrvatskom radiju. Štoviše jedan od posljednjih pokušaja izjednačavanje krivnje za rat u Hrvatskoj bio je otvoreni stol udruge „Documenta” eksponirane protuhrvatske aktivistice Vesne Teršelić kako bi hrvatska država za ratna stradanja treba obeštetiti sve civilne žrtve, naravno polazeći od pretpostavke da se ovdje vodio građanski rat, a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije.

Oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču i pravorijekom Žalbenog vijeća na čelu sa sucem Theodorom Meronom da nije postojao „udruženi zločinački pothvat” ta politika je doživjela potpuni slom. Međutim njezini glavni protagonisti i dalje šalju poruke kao eho njihove poražene politike. Predsjednik Josipović je na primjer propustio da u ovako ključnom trenutku za državne i nacionalne interese kad je skinuta ljaga s Hrvatske o zločinačkom pothvatu da oslobođene generale dočeka u zagrebačkoj zračnoj luci, ali je u svojem govoru na njihovom primanju u Predsjedničkim dvorima i dalje ukazao na zločine prema hrvatskim Srbima koje treba procesuirati. Ni on, a još manje premijer Zoran Milanović, koji je također naglasio da je Hrvatska a ne oslobođeni generali odgovorna za počinjene zločine nad Srbima, nisu se ni sjetili da, iako je zaključnom presudom u Haagu stavljena točka na Domovinski rat, točka nije stavljena na njegovo posljedice. Kao posljedica velikosprske agresije Hrvatska od Srbije još očekuje rješenje sudbine više od 1.000 nestalih branitelja i civila, povrat ukradene imovine i arhivske građe, priznanje o postojanju zarobljeničkih logora i obeštećenje logoraša, rješenje graničnih pitanja i druga sporna pitanja. Sad kad je Haaški tribunal konačno zaključio da nije bilo „udruženog zločinačkog pothvata” i zločina utemeljenog na toj političkoj konstrukciji stvoreni su novi uvjeti da Hrvatska s jačom argumentacijom nego što je to bilo dosad za posljednjih i ove Vlade zahtijeva od Srbije rješevanje tih važnih problema, bez čega ne može biti uspostave normalnih međudržavnih odnosa. Na unutarnjepolitičkom planu o Josipovićevoj i Milanovićevoj popustljivoj i dodvorničkoj politici u ime pomirenja u regiji na temelju lažnih konstrukcija kakva je bila ova o „udruženom zločinačkom pothvatu” javnost je simbolično dala ocjenu prilikom po nastupu državničkog govora generala Gotov–ine na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. On je zahvalio Republici Hrvatskoj, njezinim institucijama i svim građanima na potpori koju su im pružali, ali je spominjanje predsjednika Republike i predsjednika Vlade dočekano sa jakim zvižducima. Bez obzira kako Srbija bila ogorčena zbog ovakvog završetka suđenja hrvatskim generalima, na njima dvojici da u skladu sa svojim ustavnim obvezama bez zadrške promijene dosadašnju politiku i u odnosima sa susjednom državom počnu odlučno i dosljedno štititi hrvatske interese.