GDJE SU TI DANI

piše: Ivek Milčec
Da nisam jučer i danas čital nekoliko internet-portala ne bi se ni sjetil da su se u bivšoj, propaloj Jugi 29. i 30. studeni slavili kao Dani Republike. Ustvari, ti neradni dani bili su iskorišteni za početak svinjokolje koje su se  često znale pretvoriti u pravi dernek na kojem su oni ideološko zaguljeniji uz obveznu “dugmetarku” zapjevali  pjesme ljubavi voljenome vođi. Jasno, uz obećanje da će mu ostati vjerni do groba. Jučer više a danas manje, mogla su se pročitati nostalgična sjećanja na “sretne dane bratstva i jedinstva”, kada je sve  (po njihovom) bilo lakše i bolje; od sigurnih radnih mjesta do dobrih plaća.

Mnogi nariču i tuguju za tim “zlatnim vremenima” kada se je prosječno radilo 3,5 sati a živjelo iznad svojih mogućnosti. A tko je, kažu nostalgičari, kriv onim hrvatskim rodoljubima koji su zbog čežnje za hrvatskom slobodom bivali osuđivani na dugogodišnje robije u zloglasnim jugokazamatima od Golog otoka, Gradiške, Zenice pa sve do Lepoglave.

U komentarima ispod takvih tekstova vodio se ljuti boj, jer što će nam sloboda i država (napisali su oni kojima je bilo svejedno je li se smjelo ili ne zapjevati “Vilu Velebita”) kad ne znamo kak preživjeti do prvoga.

Da, život u našoj zemlji je težak, nezaposlenost raste i ne vidi joj se kraja, mladi odlaze u svijet trbuhom za kruhom, ali treba živjeti s vjerom u bolje sutra. Mnogo se je toga dogodilo u našoj mladoj demokraciji; pljačka narodne imovine u godinama rata, ali i kriminal u pretvorbi i privatizaciji, kamatarenje, propast mnogih nekad poznatih i profitabilnih tvrtki, protupravno stjecanje i bogaćenje bivšega premijera Sanadera i (nadamo se sa će sam otkriti njihova imena) njegovih pajdaša itd. Ako ima pravde i pravice sve one, kojima se na sudu dokaže da su na bilo koji način otuđili narodnu imovinu, treba strogo kazniti bez obzira kako se zvali i kakve su dužnosti obnašali.

Vjerujem, da će ulaskom naše zemlje u EU mnogo toga (prvenstveno u pravosuđu)profunkcionirati i da će žalopojke i nostalgija za prošlim, socijalističkim vremenima završiti u ropotarnici povijesti. Mogu, samo malkice, razumijeti one koji su tada preko Sindikata, Partije,Soc. saveza ili drugih “društveno-političkih” institucija jeftino kupovali svinjske polovice ili skoro besplatno ljetovali u radničkim odmaralištima diljem Jadrana pa im to danas fali, ali sve to ne može zamijeniti slobodu koju smo, kao narod, krvavo platili i još danas plaćamo.

Oslobođenje generala Gotovine i Markača izazvalo je općenarodno oduševljenje i euforiju što je jasan pokazatelj da kada smo skupa (bez uplitanja bilo koje stranke i politike) da smo nepobjedivi, da se zajedništvom mogu svladati sve prepreke što ih život sa sobom nosi. Onima, kojima je lagodan socijalistički život bio bolji, kojima su svinjske polovice milije od slobode morem samo poručiti: Kaj god!