ŽIVIT SE MORA

Emil Cipar
–Svaki čovjek ima svoju priču i niti jedan ju ne može ispričati sam …kaže mi Ivan u kafiću hotela „Savus“ u Slavonskom Brodu.

Ivan je upravo gost u mojoj priči, kao što su to i Darija i Željko koji sjede s nama. I ja sam gost u njihovim (životnim) pričama.

-Zbog čega ljudi ne mogu ispričati svoju priču Ivane?

–Svaka priča ima svoj kraj. Naše završavaju smrću, a poslije smrti se ne priča.

Logično! Naše će priče završiti partom na grbavom drvetu ispred gradske bolnice. Ali dok živimo naše priče možemo ispričati dijelove iz nje, nikako cijelu i nikako kraj. O kraju će morati netko drugi.

Tako i ja sada. Mogu pričati o sebi, o gostima u mojoj priči. O zvanima i nezvanima.

Darija, Ivan i Željko su zvani i dragi gosti u mojoj priči. Sjedimo u toplom …razgovaramo, planiramo …jednom riječju živimo …uživamo.

I svjedoci smo smrti jednog nezvanog gosta u mojoj priči. To je takozvana Nova koalicija u Gradskom vijeću.

Nova koalicija u Gradskom vijeću nije inače vrijedna spomena, ali moram čitatelju objasniti o čemu se radi. Naime već duže vremena u Gradskom vijeću Grada Slavonskog Broda vlada kaos. Ne zna se tko pije, a tko plaća. Upsss… zna se tko plaća …Darija, Ivan, Željko, ja i ostali građani ovoga grada.

Koalicija je sastavljena od čudnih ljudi čudnog imena pripadajućih im stranaka …HSS, SMS, HSLS, PLO, NLO, SDP, SSRN, HSPSS… tko bi to popamtio. Uglavnom čudni ljudi velikog apetita, daleko većeg od njihovih intelektualnih sposobnosti, pa se malo zaletjeli u želji ugrabiti sve. Zaboravili oni da postoji u Hrvatskoj nekakav Zakon i nekakav Pravilnik kojega su potpisali, pa se ogriješili o njih i država ih diskvalificirala.

A oni došli u „Savus“ požaliti se novinarima. Baš toga dana kada sam doznao od Ivana da nitko ne može ispričati svoju priču. Ovi mogu sad …al’ koga to zanima.

Jebiga …zakomplicirao sam, baš slikovito za Moju priču, pa ću pokušati još jednom. Srećom pišem ovo za „Hrvatski glas Berlin“, pa si to mogu dopustiti. Tamo su i tako svi autori na svoju ruku …posebni i opičeni …kako to kaže jedna od autorica.

Elem …pokušaj broj 2 ispričati jedan segment Moje priče:

Živim u Slavonskom Brodu. Kronološki sam pri kraju priče koja je počela jako davno i kojoj je sudjelovalo bezbroj aktera …tko bi sad sve njih spominjao.

I u segmentu kojeg sada  živim, kvalitetu života određuju gosti u priči. Rekoh već …zvani i nezvani, dragi i manje dragi.

Drag gost u priči je i  snaša Marija iz Oprisavaca. Nismo se poznavali prije, ali eto naše priče se susretoše danas na preuređenoj brodskoj tržnici.

Snaša Marija prodaje mlijeko i masni sir. Domaće mlijeko …razumije se. Njene četiri krave proizvedu dnevno oko 40 litara …kako kad.

Daje to snaša Marija u mljekaru, ali oni ne plaćaju.

-Ne plaćaje nikako! Prije bilo da njekad nješto plate, al’ u zadnje vrime nikako …pa se čovjek mora ‘vako snalazit. Živit se mora!

Meni treba upravo takav sir kakav nudi snaša Marija. Slani od „prokuvanog mlika“ …pravi domaći. I cijena mi odgovara …20 kuna komad.

Pazarimo i divanimo pod novom futurističkom nadstrešnicom gradske tržnice. Krasna konstrukcija, a i pod nogama je lipo ravno.

Dao ju je izgraditi nezvani gost u mojoj priči Mirko Duspara gradonačelnik grada Slavonskog Broda. Borio se za nju dugo sa svojim protivnikom o čijoj sam smrti pričao na početku. Sa onom, već zaboravljenom, novom koalicijom, koja je umrla tako naprasno i za kojom nitko ni ne žali.

Ali propuh u toj Mirkovoj igrački. Snaša Marija i ja ga osjećamo jer je danas izuzetno hladno. Baš nezgodno mjesto za gostovanje u pričama.

Snaša Marija i ja trebamo tu tržnicu kako bi se na njoj mogli sresti. Mirko Duspara treba tu tržnicu kako bi na njoj iživio svoje megalomanske strasti. On ne misli na njoj stajati satima i prodavati jaja.

Mirko živi svoju priču i snaša Marija i ja u njoj nismo tako važni. Sad je na krilima, jer protivnik je izvršio samoubojstvo …maknuo se sam sa scene u njegovoj priči.

Dakle …nova nadstrešnica nije popravila kvalitetu moje priče i u buduće ću je se kaniti. Lijepa je, hladna je i skupa je, a i arhitektonski se uklapa u okolinu kao šaka u oko. Snaša Marija će na nju dolaziti samo dok mora i može. Ni njoj nova „streja“ nije popravila kvalitetu života.

Popravila je samo kvalitetu Mirkove priče koja me ne zanima. Bojim se samo da će on još dugo sudjelovati nezvan u mojoj priči, jer moglo bi se dogoditi da ponovo bude izabran za gradonačelnika.

Nekih drugih kandidata koje bih ja rado vidio u svojoj priči niti nema. Ni na pomolu. A Mirko će nesmetano iz moje priče maknuti i zabetonirati sve što je u njoj vrijedno.

Smrzli se snaša Marija i ja gostujući u Mirkovoj priči. Imam sreću, pa nakon kupovine mogu u toplo, ali snaši Mariji su ostala dva sira, par litara mlijeka i pet glavica bijeloga luka. Ako to sve proda imat će u fertunu 300 kuna od kojih za prevoz autobusom mora platiti 52 kune i „placarinu“ na Mirkovoj tržnici 20 kuna.

Živit se mora!

Eh taj Mirko! Ima ga u mojoj priči koliko hoćeš, a nisam ga zvao. Gradi bazene koji mi ne trebaju, otvara trgovačke centre, koji me ne zanimaju, postavlja piceriju u tvrđavu, koja me iz nje istjerala, piše knjigu koja ima dvije stranice, gradi tržnicu u kojoj se snaša Marija i ja smrzavamo… a opet je stalni gost u mojoj priči. I što ćeš mu!

Kako snaša Marija kaže: živit se mora …tako i ja moram živjeti s nezvanim gostom.

Ne znam što taj Mirko ima protiv mene. Ne poznajemo se čestito, nisam mu ništa nažao učinio, ali zadao si je u zadatak istjerati iz moje priče i zadnju mrvicu kvalitete. I to pred njen kraj …kako već rekoh.

Ne vjerujete! E pa… evo još jednog primjera:

Prije nešto više od pola godine obradovao me Mirko. Imenovao Petra Bašića za koordinatora njegovih projekata iz područja kulture. Petar Bašić je brodski original, legenda, čovjek kojega svi Brođani znaju kao što su znali Peru Mojsiju i Čika Matu.

To me je baš obradovalo, jer Mirko Duspara i kultura bili su za mene dva nespojiva pojma.

I dao se Petar na posao. Počelo se pričati o projektima za koje se nije ni čulo, a pokrenuti su odavno. Petar nas je informirao o svemu na samo njemu svojstven način.

Pomislih …bravo Mirko! Nisi ti tako ni loš kako se priča. Konačno si pronašao pravog čovjeka za pitanja kulture.

Ali moja radost nije potrajala dugo …točnije pola godine. Doznajem …Petru Bašiću završio mandat. Dosta kulture …idemo mi betonirat i graditi užasne stadione.

Ne znam što će nam Mirko sada obećavati. Nadati se dobrome …nema šanse. U moju priču ulazi sve više betona, sve više politike, sve više propuha… a kultura ima u njoj sve manje mjesta.

Petar Bašić ostaje zvani i drag gost u mojoj priči …nadam se. Ne kao koordinator, ali kao ugodan i drag sugovornik.

Ovo objavljujem na Hrvatskom glasu Berlin, koji je uz moju obitelj, najsvjetliji dio moje priče. Možda će urednik BSplusa iz Slavonskog Broda pročitati ovo i objaviti na svojim stranicama. I po običaju …bez navođenja izvora jer …što je taj tamo neki Hrvatski glas Berlin …nikad čuo za njega.

Dobro je da Hrvatski glas Berlin ne pita što si, tko si, za koga navijaš i koja ti je krvna grupa i dobro je što i on ima par čitatelja kojima ne prijeti opasnost da će Mirko Duspara ući u njihovu priču. Tih par čitatelja su pozitivna strana moje priče i na njih sam jako ponosan.

Eto Ivane …ja skoro uspio ispričati svoju priču do kraja. Ostaje ti samo njen ostatak pročitati na parti na grbavom drvetu ispred Gradske bolnice.

A dotad ostaje ono …kako snaša Marija iz Oprisavaca kaže: Živit se mora!

Za ovo plaćaš kavu kod idućeg susreta.