KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/ Očaravajuće jutro! Probudim se i pođem prvo do prozora …otuda mi je najljepši pogled na dvorište. Snijeg! Snijeg!
Jučer je padao mokar, ali noćas je napadao suhi …10 cm. Nije to nešto puno, ali priroda je prelijepa. Sve je ovalno bijelo.
Pomaknem zavjesu, jer se ne mogu nagledati, širina pogleda mi nije dosta široka. Netaknuta priroda …samo je cestom jedan trag hrabrog vozača, ostavio utabani snijeg.
Snijeg leži na grančicama loze, na drveću …samo one grane koje su uspravne, nemaju bijelu haljinicu, Na orahu snijeg, na ptičjoj kućici …ona je i ove zime ostala prazna, nisu ju baš prihvatile ptičice. Na borovima snijeg …upravo se jedna grana oslobodila snijega, stresla se i lakša podigla.
Eto, što je priroda! Drugi bor, ljepotan, kao s neke božićne čestitke, natrpan snijegom, spustio grane do poda, pod težinom izgleda prelijepo. Dvadeset mu metara, lagano se njiše.
Vani nije hladno. Na dvorištu nema niti jednog traga životinjica, niti noćnih hodalica. Svi spavaju zimski san.
E, Bože što su te životinjice sposobnije od ljudi! Zašto ljudi ne spavaju zimski san? Kako bi to bilo lijepo! Bio bi Božji mir na zemlji!
Pola godine ne čuješ i ne vidiš nikoga …Ne griješ, na zagađuješ okolinu, ne jedeš, ne piješ, ne svađaš se …
Možda bi si ljudi bili bolji …Možda bi se netko nekoga i zaželio …Ne trebaju ti haljine ni šamponi …
Obnovili bi se rijeke, mora, i šume …Ne bi bilo obaveza prema nekomu i nečemu …Bajno!
