DJECA SU DOBRO

Iz naše arhive/ Objavljeno 06.02.2013.

Brođani iz Floride negdje u svijetu na tuđim brodovima i tuđim morima

tekst: Armin Pohara
fotke: Duško Trifunović
Naše prvo krstarenje sa drugarima (a i inače) trajalo je opreznih četiri dana. Ovo se pokazala kao jedna od mudrijih odluka dugogodišnjih i zakletih suhozemaca, kojima je voda oduvijek morala biti pojava u uskoj povezanosti sa čvrstim tlom pod nogama i na razumnoj udaljenosti.

Rastajati se od zemlje na duže vrijeme bilo bi krajnje neoprezno i neodgovorno za početnike kao što smo mi.

No, iskustvo je ipak, uglavnom, pozitivno i kao takvo može se preporučiti i drugima kojima se ovakva prilika ukaže. Pokazalo se da je taj putujući grad na vodi, dovoljno veliki i stabilan i za veća i djetinjastija društva nego sto je to ovo naše.

Preko 2.000 gostiju i skoro isto toliko članova posade, dovoljna je količina ljudi da na nekoliko dana zaboravite da ste na vodi, ali i da se opustite uz našu staru mudrost “gdje svi Turci tu i mali Mujo”! Ako očekujete da vam detaljnije opisujem što smo sve radili na ovom mjestu gdje smo svi ponovo na nekoliko dana bili Brođani …ništa od toga. Što se desi na brodu …ostaje na brodu!

Ono što nisam znao, a što ću vam rado ispričati jest koliko naših mladih ljudi radi na ovakvim brodovima. Mladost Hrvatske, Srbije, Bosne, pluta po međunarodnim vodama svijeta, na interkontinentalnim brodovima. Samo na našem brodu bilo je nekoliko stotina naših koji su nemoćni naći posao u svojim (sada) zemljama, imali sreću zaposliti se ovdje  i tako naći bar malo smisla i nade za život koji uveliko promiče.

Pametna i lijepa djeca …Miloš, Tomislav, Daria, Nikola, Sanela, Dino, Mario… gdje god se okreneš “naša djeca”, ponovo na istom brodu u potrazi za onim što nam je svima isto, i bez čega se nikako ne može …KRUHOM!

Većina ih je školovana, fakultetski obrazovana, govore nekoliko stranih jezika …vrijedni, pametni, lijepi!

Pitamo ih kako im je, kažu dobro je …nije lako na brodu mjesecima, kažu… ali kada pomisle što ih čeka doma, malo koga trese nostalgija.

Bilo ih je koji su pokušali. Dojadi im brod …nije sve u lovi mislili su, vrate se nazad ali već nakon nekoliko mjeseci shvate da su predaleko plovili i previše vidjeli da bi se tek tako mogli vratiti u zemlje gdje je sve stalo a pamet nije na cijeni.

Vraćaju se ponovo tamo gdje se puno radi, ali gdje sve ima svoju logiku, smisao i red. Drago im je kažu, što se njihov rad cijeni i plati, a što je najvažnije puno se lakše napreduje …kažu, jer se ovdje ne pita koji je tko, već kakav si radnik i čovjek.

I tako radi ta naša omladina, ti naši Srbi, Hrvati, Bosanci i ostali na velikim interkontinentalnim brodovima, na toj pokretnoj planeti na vodi, gdje se sve razlike smanjuju ali slave, gdje smo svi drugačije isti i svi zajedno idemo, tamo, preko velike vode.
Tko zna, možda baš tu na nekom od ovih brodova sada rade neke od naših budućih lidera koji će svijet vidjeti ljepšim i boljim očima!
Ili to ja kao i do sada, nepopravljivo, oslikavam budućnost veselim bojama nade.

Bilo kako bilo: DJECA SU DOBRO!