SVI SMO MI SOFKA

Déjà vu ili nečista krv

Piše: Emil Cipar
Ne znam imate li ponekad osjećaj da ste već proživjeli ono što trenutno proživljavate. Ja imam i to traje već duže vremena. Taj osjećaj zovemo déjà vu (déžàvú)

Tamo negdje 60-tih godina čitao sam roman „Nečista krv“ kojega je napisao Borisav Stanković, srpski pisac. Tada se to još smjelo javno reći.

I smjelo se javno reći kako mi se taj roman neobično svidio. Impresionarala me je ponosna Sofka, a sociološka komponenta romana manje me zanimala. Ipak …nije ostala neprimjećena, urezala se negdje duboko u podsvijesti.

Roman Nečista krv nosi u sebi elemente sociološkog romana, jer su u njegovoj osnovi sadržani jedno vrijeme i društveni odnosi i promjene u tom društvu. Roman zahvaća razdoblje poslije oslobođenja Vranja od Turaka, tj. nakon 1875. godine, ili vrijeme s kraja 19. stoljeća. To vrijeme, kako u Vranju tako i u široj, tek oslobođenoj Srbiji, obilježavale su krupne društvene promjene, naročito na jugu, koji je bio dugo pod Turskom.

Jedan stari, feudalni poredak, znan kao staro ili pusto tursko, nestajao je. Sa odlaskom turske vladavine odlazili su i nestajali i oslonci te vladavine: paše, age, begovi …turska privilegirana klasa, a njihova imanja i kuće kupovali su ili silom otimali dojučerašnji seljaci, njihove čivčije ili nadničari.

Sa oslobođenjem, naročito u Vranje, koje je bilo na putu velikih trgovačkih karavana, počinje pristizati neki novi svijet, ljudi sa granice. U Vranje je pristizao svijet koji se obogatio raznim špekulacijama i otimačinama, preduzimljiv svijet koji je dolazio do lijepih turskih kuća ili pravio nove kuće. Bio je to svijet skorojevića koji će naći svoje mjesto i u romanu Bore Stankovića.

Stvaralo se novo društvo zanatlija i trgovaca …društvo skorojevića. Hadžije i čorbadžije sve više se povlače pred naletom novog, zatvaraju se u svoj svijet, držeći i dalje do svog gospodstva i ugleda, iako su sve više i više materijalno propadali.

Dojučerašnji nadničari počeli su otimati njihovo imanje i ponašati se kao gazde i vlasnici onih posjeda na kojima su samo kmetovali. Ne želeći parničiti, hadžije i čorbadžije često su odustajali od svog prava, dizali ruke od svega, ili pak odlazili u Tursku da tamo potraže utjehu i izlaz za svoju nemoć.

Njihovo propadanje je bilo toliko primjetno da ga nije moglo prikriti nikakvo odijevanje, nikakva gordost ili pak kućni sjaj, koji je bio samo dekor i maska. I ne samo to. Taj stari vranjanski, hadžijski svijet počinje i biološki propadati, što će …na tematskom planu …biti prisutno i u romanu Nečista krv, u kome će preko pojedinačnog biti oslikano i opće.

A onda je, vremenom, u svima njima (i u muškarcima i u ženama) zavladao nemoral, ona nagonska strana bića, kao u Sofkinom djedu Kavaroli, u prababi Coni, u Nazi i drugima, dok nisu počeli pobolijevati i postajati svijet izopačenih i degeneriranih:

Toliko umobolnih, uzetih, toliko rađanja dece sa otvorenim ranama, umiranje u najboljim godinama, večito odlaženje čuvenih ećima, lekara, babica, toliko bajanje, posipanje raznim vodama, vođenje kod vračara…

Eto, iz takve sredine, na takvom porodičnom stablu, pojavio se zakasnjeli izdanak …efendi Mita, a potom i njegova kći Sofka.

Sofka se rađa i raste u bolesnom društvu. Razvija se u siromašnu ljepoticu, čiju ljepotu njen otac bogato prodaje. Sofka to poniženje stoički podnosi i moralno i duhovno sve više propada.

Na kraju romana Bora Stanković ju ostavlja sa nezdravim porodom; ostavlja je nezainteresiranu i ravnodušnu prema svemu, bilo da je to blisko ili ne.

Sa migreničnim bolovima u glavi i sa uvijenom glavom, ona sjedi pored ognjišta i zgasle vatre i prutom šara po pepelu, kao da simbolično ispisuje svoju ugaslu ljepotu, izgubljenu snagu i život nalik na taj pepeo.

Sličnost sa hrvatskim društvom danas je taj moj déjà vu. Istina nisam ja to već doživio, ali ista situacija se već dogodila.

Hrvatsko društvo propada jer propada i moral u njemu i to vrtoglavom brzinom. Više nije časno i moralno poštenim radom zarađivati kruh za sebe i svoju obitelj, već je to postalo gotovo sramotno.

Na scenu su izašli skorojevići koji bi u moralnijim vremenima jedva bili primijećeni u donjim dijelovima društvene piramide.

Sada su stvorene prilike da ti skorojevići upravljaju društvom, nameću svoju financijsku nadmoć.

Gotovo je mučno gledati njihovu bahatost. Oni se ne libe pokazati svoj neukus, svoju primitivnost i svoju nepismenost. Novi vlasnici tvornica i bogataši nastupaju javno sa debelim zlatnim lancima i narukvicama, voze skupa auta, nose sramotno skupe satove,  dok istovremeno u njihovim firmama radnici jedva proživljavaju.

Mito i korupcija uvukli su se u sve slojeve društva, pa o ponosu hrvatskog naroda nitko i ne priča. Rijetka radna mjesta se kupuju, ili plaćaju drugim uslugama i ovisnošću. Javni natječaji su farsa, a to svi znaju i šute.

Radna mjesta u javnom sektoru stoje na raspolaganju samo politički podobnima, a radna mjesta u privatnom sektoru su opterećena porezima i davanjima pa ih je sve manje i manje.

I svima je jasno da to tako ne ide, ali svi uporno vrte spiralu propasti.

Sve manji broj jadnika na slabo plaćenim radnim mjestima moraju hraniti sve veću grupu neradnika u javnom sektoru, koji su za svoj nerad i svoju nesposobnost vrlo dobro plaćeni, a radno mjesto im je osigurano luksuznim kolektivnim ugovorima.

Ta nova politička elita je oličje nemorala i reciklira se sama od sebe, tako da su isti ljudi na vlasti preko dvadeset godina.

U takvom društvu nije čudo da premijer bez grižnje savjesti odlazi na skijanje u skupo inozemstvo dok njegov ministar financija istovremeno razmišlja kako će uvesti nove namete.

A narod šuti i podnosi sve to kao Sofka iz Nečiste krvi Bore Stankovića.

U političkim strankama nema idealizma, nema ideologija. Izbori su tu samo zbog toga tu kako bi se na njima potvrdila legitimnost privilegirane kaste skorojevića, primitivaca i kriminalaca.

Lokalni izbori su pred vratima, ali ne postoji nikakva šansa da se u ovom duhoskvrnuću rode svježe snage.

Studenti razmišljaju kako će nakon studija napustiti zemlju i raditi na stranim kruzerima kao konobari, ili se nadaju kako će njihovi roditelji ipak uloviti neku vezu i zaposliti ih u javnom sektoru. O privatnom sektoru nitko ne razmišlja, jer bi ih tamo dočekali vlasnici tvrtki koji jedva imaju završenu srednju školu.

A …nekad ponosan hrvatski narod, šuti i gleda svoju propast, kao što ju je Sofka gledala i dočekala, ali je više nije bila svjesna.