RASPRODAJE OSTATKA OSTATAKA (NE)ĆE BITI?
piše: Mirko Omrčen
Zakon o strateškim investicijama nije ništa drugo do li skrivena namjera za daljnju rasprodaju hrvatskih nacionalnih bogatstava i daljnja privatizacija voda, šuma, autocesta i drugoga, mišljenje je Katoličke crkve, nevladinih udruga ali i dobrog dijela hrvatske javnosti.
S druge strane vladajući poručuju da je to put k ostvarenju veće zaposlenosti i da daljnje rasprodaje neće biti ,te svako drukčije mišljenje nazivaju običnom galamom.
Zašto je hrvatska država i do sada uopće rasprodala velik dio svog bogatstva i postoje li valjani razlozi da to čini i u buduće nastojat će se objasniti i dokučiti u ovom tekstu.
Mišljenja sam da su hrvatske političke elite, uz opredjeljenje za autoritarni i diktatorski sustav, najveću grešku učinile opredijelivši se i za neoliberalnu ekonomsku doktrinu koja je produkt “Washingtonskog dogovora“.
Glavni elementi te doktrine su; rigorozna fiskalna politika, deregulacija, liberalizacija i privatizacija. Ta doktrina nametala se mnogima i od mnogih je i prihvaćena. Također i od mnogih zemalja u tranziciji koje se uvjeravalo da će samim time automatski doći do ekonomskog rasta.
Također da će reformama po uputama MMF i ulaskom stranog kapitala doći i do razvoja kao i do povećanja i modernizacije proizvodnje. Po tom modelu uloga države u reguliranju i optimiziranju ekonomskih procesa nije trebala zauzimati važniju ulogu.
Vrijeme je pokazalo da je u zemljama koje su prihvatile tu politiku ekonomski rast bio sporiji te da koristi i takvog rasta nisu bile ravnomjerno i pravedno raspodijeljene među svim slojevima stanovništva. U većini tih zemalja taj model doživio je neuspjeh, a za neuspjeh prema tumačenju MMF-a nije kriva doktrina već nedosljedno i sporo provođenje preporučivanih reformi.
Da je to pogrešna pretpostavka dokaz su zemlje koje su provodile razvojnu strategiju koja se osjetno razlikovala od preporuka MMF-a. Mnoge od tih zemalja imale su uspješan porast BDP-a i dohotka po stanovniku isto kao i životnog standarda ,čemu je pridonijela svakako i razvojna politika države, odnosno neprihvaćanje preporuka o minimiziranju uloge države u razvojnom procesu.
I u Hrvatskoj su efekti neoliberalnog modela devastirajući. On je, kao i kod mnogih drugih zemalja, doveo do neželjenih posljedica i samo potvrđuje tumačenja kako je taj model samo idealno rješenje za ekspanzionističku politiku, za širenje kapitala putem investicija i slobodnog ulaska stranog kapitala u slabo razvijene zemlje i zemlje tranzicije. Time su naime ukinute sve političke i pravne barijere za ekspanziju multinacionalnih kompanija koje su u velikoj mjeri diktirale vanjske politike matičnih zemalja.
Prave i stvarne namjere neoliberalnog modela demistificirao je nobelovac Joseph Stiglitz koji je ustvrdio da postoji scenarij od četiri faze pomoću kojeg se uništava nacionalna ekonomija. Te četiri faze su upravo; privatizacija, liberalizacija tržišta kapitala, slobodno, tržišno formiranje cijena i program slobodne trgovine. Na to odavno upozoravaju i drugi domaći i strani autori.
U prvom redu takva politika zagovarala je i zauzimala se za potpunu privatizaciju društvenih poduzeća kao i za prodaju banaka strancima, što vodi samo jednom, a to je gubitak financijskog suvereniteta.
Hrvatska je, na našu žalost i štetu prihvatila sve četiri faze, a među njima i privatizaciju poduzeća i prodaju banaka strancima. Sve to ne samo iz razloga što su političari to morali, već i iz razloga što su u svemu tome, a osobito u privatizaciji uočili priliku za osobnu korist i bogaćenje.
Umjesto poštenja izabrali su nepoštenje, umjesto moralnosti- nemoralnost, umjesto općeg dobra -sebičnost, pohlepu i gramzljivost. Umjesto puta koji sve vodi u spas opredijelili su se za put koji vodi u propast, prvenstveno njihovu osobnu propast ( Matej 7, 13-14).
Što se same privatizacije tiče kao prioritet je kod nas usvojena što brža i što potpunija privatizacija. Njen cilj nije bio izgradnja efikasne i nacionalne industrijske i gospodarske strukture koja bi bila efikasna i izvozno konkurentna i profitabilna, koja bi otvorila nova radna mjesta, već je cilj bio da se izvrši redistribucija ekonomske moći.
Nacionalna bogatstva prešla su u ruke tankog sloja osoba uz pomoć skupina na vlasti. Oni koji su ta bogatstva stvarali , pa i cijela Hrvatska nisu imali nikakvu korist.
U nedostatku odgovarajuće zakonske regulative i bez potrebnih institucionalnih i tržišnih preduvjeta mnogi novi privatni vlasnici iskoristili su novostečenu imovinu za brzo osobno bogaćenje. Budući su kupili poduzeća po bagatelnim cijenama rasprodali su dio ili cijelu stečenu imovinu i u inozemne banke iznijeli milijarde dolara, a država je istovremeno uzimala zajmove i zaduživala se. Prema nekim navodima i veliki dio tih zajmova završio je u stranim bankama.
Privatizaciju u RH obilježila je i pojava korupcije. Prodajući poduzeća ispod tržišne cijene, odnosno realne cijene državni su funkcionari koristili priliku i stjecali znatnu imovinsku korist.
U privatizaciji kakva se preporučivala i kakva se provodila u RH posebna je uloga namijenjena stranom kapitalu. Međutim s njegovim ulaskom, osobito nakon 2000. godine, u zemlju nije ušlo moderno menadžersko i tehničko znanje i vještine.
Nije se dogodio brži razvitak i veća zaposlenost. Ulazak stranog kapitala na hrvatsko tržište nanio je golemu štetu hrvatskom gospodarstvu. Strana poduzeća i korporacije potisnule su i ugušile domaću konkurenciju. Uništena je industrijska proizvodnja kao i poljoprivredna proizvodnja. Zatvoreno je na tisuće obrta i trgovina koje nisu mogle konkurirati.
Gospodin Marjan Bošnjak još je prije nekoliko godina na to upozoravao i s razlogom naveo kako investicije koje su ušle u RH nisu bile u funkciji razvoja te kako je RH 2000 imala vanjski dug od 9 milijardi Eura, a već 2010 dug skače na preko 40 milijardi Eura. Nezaposlenost doseže brojku od 310.000 i sve je lošiji životni standard.
Dakle je na tim iskustvima jasno vidljivo da strane investicije ne znače i veću zaposlenost i veći razvoj. Ulazak stranog kapitala ima za cilj prvenstveno prodaju i zaradu, dok mu je interes bezobzirna borba za što većim profitom pod svaku cijenu. Prema dosadašnjim iskustvima i ubuduće je za očekivati da će RH stranom kapitalu služiti kao predmet pljačke i kao tržište za prodaju tuđe robe.
Mislilo se kako će se i ulaskom stranih banaka na hrvatsko tržište ostvariti bolja financijska sigurnost. Međutim se je pokazalo da je rasprodajom domaćih banaka Hrvatska izgubila mogućnost, odnosno da je ostala bez možebitnog partnera i financijera srednjeg i malog poduzetništva. Naime ulazak stranih banaka nije povećao opseg i poboljšao uvjete kreditiranja gospodarstva, što se naročito odnosi na srednja i mala poduzeća.
Ulaskom stranog kapitala u RH ostvaren je interes kapitala ali ne i hrvatski interesi . Uz činjenicu da kapital u Hrvatskoj ostvaruje dobar profit stoji i činjenica da je ostvario i veliku moć. Tome u prilog govori činjenica da država bez imalo suzdržanosti daje prednost interesima kapitala pred općedruštvenim interesima , kao što su na primjer elementarna prava radnika i slično.
Uništenje hrvatske nacionalne ekonomije po neoliberalnom modelu više je nego uspješno provedeno.
Osobito dosadašnji valovi privatizacije rezultirali su uništenjem domaćeg bankarstva i pljačkaškom rasprodajom strateških poduzeća, čime se potpuno slomila ekonomska i financijska moć Hrvatske.
Mnogo toga se rasprodalo, novac pokraden,a problemi ostali.
Najveći problem je da se zaduživalo dok se s druge strane rasprodavalo i kralo. Uzimali su se “povoljni“ krediti čime se zemlju vezalo na kredite. Dug se godinama povećavao umjesto da se smanjivao.
Uništena industrija, stalni pad BDP-a, nedostatak proizvodnje prisiljava na nova zaduženja. Hrvatska je danas osuđena svoje dugove i deficite namicati dugom. Međutim da bi došla do potrebnih zajmova morat će i dalje provoditi “reforme“ po neoliberalnom modelu i po uputama izvana.
To, između ostalog, znači daljnju privatizaciju, a samim time i rasprodaju svoje preostale imovine. U suprotnom će izostati “povoljni“ zajmovi i pomoć, a za političke elite to ujedno znači gubitak vlasti, gubitak privilegija, gubitak krađom stečenih bogatstava, ali, u tom slučaju, za mnoge i gubitak slobode, jer bi za sva svoja zlodjela morali odgovarati i snositi odgovornost.
Vjerojatnost kako će RH u budućnosti izgubiti vlasništvo i nad drugim svojim bogatstvima iskazao je još prije nekoliko godina već navedeni gospodin M. Bošnjak.
Tako je dao predviđanja kako će država izgubiti vlasništvo nad svojim željeznicama( koje žele Austrijanci), nad HEP-om ( kojeg žele Nijemci), ali i nad Croatia osiguranjem i HPB-om.
Također i nad vodama gdje navodi kako je Coca-Cola još 2001 dobila pravo crpiti vodu iz izvorišta Topličica kod Budinščine te kako ta korporacija hrvatsku vodu prodaje pod imenom “Bistra“, a po cijeni tisuću puta većom od cijene kvalitetne pitke vode u vodovodu. Također navodi kako je država do 2005. godine dodijelila čak 22 koncesije privatnim tvrtkama za pravo crpljenja i prodaje hrvatske vode.
Čini se kako nema izgleda za spas Hrvatske.
Izgleda ima, ali uz drugačija rješenja. Jedno od takvih rješenja je da se umjesto zakona koji omogućuje daljnju privatizaciju donese zakon koji će je zaustaviti, zadržati i očuvati preostale važne resurse i zabraniti rasprodaju preostalih hrvatskih nacionalnih i prirodnih bogatstava, resursa, infrastrukturnih sustava i drugoga.
Kao primjer kako se čuva nacionalno bogatstvo može poslužiti primjer Indije koja je otvorila vrata stranom kapitalu, ali čiji je Vrhovni sud zabranio privatizaciju devet strateški najvažnijih državnih korporacija koje u Indiji zovu “navratnas“ (dragulji).