JASEN U MATNIKU

Sve istine koje se prešute postaju otrov. (Friedrich Nietzsche).
Sjećanje na jednu obiteljsku tragediju u Kaniži

Jozo Erpačić
U vrijeme dok su našu, posavsku, Kanižu i Verguzovczy zvali, valjda da se razlikuju od ostalih Kaniža, Matnik je u prostranoj depresiji aluvijalne Save sa izdignutim obalama davao selu osobit izgled. Pošto bi pokupio vodu okolnih bara darovao ju je selu, ljudima. Hranio ih, napajao, prao i radovao.

Česte su poplave pobješnjele zelenooke ljepotice u očaj bacile gladne branitelje ovog dijela predziđa kršćanstva. Boleštine ih desetkovale. Kužna je groznica uzimala danak u djeci. Onda je general Franjo Filipović, zapovjednik Granice, nakon katastrofalnih poplava 1871. godine ukrotio pustopašnu Savu, nemirne joj bokove kamenom opasao. Hrvatski je sabor 1876. godine usvojilo projekt Regulirung des Saveflussues – Izsužbe i natapanje posavlja i od ondašnjeg vijugavog potoka bogata ribom i kornjačama napravilo – kanal.

Matnik je unatoč svemu ostao toponim u naselju, danas i zaštitnim znakom, imenom koje ni najstariji ne znaju objasniti. U ljetu dola puna marve, u kasnu jesen poslije dosadnih, sipljivih kiša na radost gusaka i pataka pretvori se u jezero kojem ni čamci nisu nedostajali. Zimi ledenim pokrovom zove, mami. Začas, evo djevojčice na karikama pa se otiskuj ostanima uz radosnu ciku i viku. Dječacima i momcima sad je prilika da se dokažu; tko će brže.

Na obući im kosti pričvršćene remenčićima ali špagom. U rukama im dugački ostan sa željeznim šiljkom. Snažnim zamasima ostanom o ledenu koru brodi se od obale do obale.

Svaka obala ima svoju crkvu. Lijeva grkokatoličkog obreda, posvećenu (nakon 1908.) Rođenju Blažene Djevice Marije, a desna katoličku posvećenu sv. Grguru Velikom, papi. No, stanovi svećenika i župni uredi na istoj su strani, jedan do drugoga.

-Mi smo se sa našim komšijama Galcijanima uvijek slušali. Nije bilo nikakve zavade … odgovorili su mi domicilni Kanižani kada sam im rekao da se rapitujem o Blažanovima.

Katolički župnik vlč. g. Ivan Rogoz cijeli je svoj svećenički vijek proveo u Kaniži. Došao u I. svjetskom ratu, 1917. godine. Došao i ostao. Do smrti 1952. godine. On je pisao što se događalo. Je li se što od njegovih rukopisa sačuvalo ne znamo.

-Eno mu groba na našem groblju …svjedoči Manda Sudarević.

Do župnog stana kuća je obitelji Blažanović koje su svi zvali Blažanovi. Josip i Kata rođ. Neferović s troje djece: Ivanom, Anom i Stjepanom. S njima i Josipova majka Lucija.

Oni su lica Kaniške tragedije.

Iako u strani, ni Kaniža nije ostala pošteđena ratnih i poratnih zbivanja velikog svjetskog klanja sredinom dvadesetog stoljeća. Možda baš i stoga što pruža utočište i skrovište u zemunicama i šumama. Sjeme komunizma pustilo je korijen naročito kod mladih koji traže identitet. Brodska je gimnazija bila utvrda boljševizma.

Tamo su mladići i djevojke napijani opasnim eliksirom „jedine istine“. Bez kritičnog odnosa, puni idealizma, jedni odabiru socijalne promjene nasilnim putem po uzoru na ruske revolucije. – Ideali se ne ostvaruju bez žrtava! Pravdu niko nije donio na tanjuru!, hrabrili su ih stijegom francuske revolucije i slali u smrt s mišlju kako drvo slobode najbolje raste kada je zalijevano krvlju svojih najboljih sinova i kćeri.

Drugima je pred očima idealizirana država – majka umjesto sadašnje maćehe. – Sada! Sada se može ostvariti nedosanjani san! Država Hrvata! Državu nam nitko neće donijeti na tanjuru! – i nije im bilo važno što je ostvarenje njihova sna bilo natopljeno krvlju nedužnih. – Sve ima cijenu. Bit ćemo svoji na svome!

Ali!

Izbor je bio prikloniti se pobjedniku, bio on i komunizam koji se suprotstavio nadirućem fašističkom osvajanju i porobljavanju, drugima je preostalo stati s onima koji su se borili protiv komunizma. Bilo je to jedino rješenje kada saveznici neće čuti plač i jauk jednog naroda u državi koju su sami stvarali.

Mnogi nisu imali vremena steći iskustvo sadržano u izreci revolucionara, novinara, političara, ministra u vladi de Gaulla, Andrea Marlouxa: Tko nije s petnaest godina komunist taj nema srca, a tko to ostane nakon tridest nema pameti. U ime svojih visoko podignutih zastava ubijali su jedni druge. Izabrali su strane: kako je god izabrali, s druge je strane bio brata ili sestra.

Pješaci na velikoj šahovskoj ploči nestajali su i sjedne i s druge strane. Žrtvovani su za interese ideologija u kojima je čovjek bio Bog. Zvao se on Hitler ili Staljin.

Poslije diverzije na željezničku prugu, njemačka je komanda naredila hapšenje talaca, pa i u Kaniži. Jer, nije bila tajna da su školarci-ilegalci, a među njima i sin učitelja u Zbjegu Franje Marinića, pa Ivan Senjug – Ujak iz Slobodnice, Ivica Lovinčić – Rođo iz Slatnika i drugi, činili diverzije. Kada su nakon uzastopnih diverzija na pruzi sukobili diverzanti i pripadnici Prve kozačke konjaničke divizije, uslijedila su vješanja kao odmazda i u Kaniži.

Onda su jednog dana 1943. godine, zajedno s još nekim Kanižanima, partizani otjerali Josipa Blažanovića (1903.) i ženinog mu bratića Franju Neferovića. Razloge je samo naslućivati, ali je nepobitno da se nikada nitko od odvedenih nije vratio ni javio. Komunisti su poslije rata o tome šutjeli. Jesu li se sramili, kajali, opravdavali? Komu? Omerta, zakon šutnje traje do danas.

Slična je sudbina snašla i Nikolu Oroza, svećenika grkokatoličke župe u Kaniži. Njega su partizani odvukli u Varoško dugo na Savi gdje su ga tukli, mučili, zube mu izbili. Rodbina iz Mikluševaca ga je odvezla u Osječku bolnicu, ali spasa nije bilo. Drugi tvrde da je umro u Osječkom istražnom zatvoru.

Rekli bismo, takva su bila vremena. Ili Anti, ili Titi! Ako nisi s nama, neprijatelj si. Najstariji Josipov sin Ivan Blažanov (1927.) otišao je k onima koji su se borili i protiv onih koji su mu usmrtili oca. Nije napunio ni sedamnaestu. Prije odlaska, da osveti oca, bacio je bombu u kuću onih za koje su mu rekli da surađuju s pratizanima. Poginula je starica, vjerojatno ni kriva ni dužna.

Mještanin Mijo, Mihajlo Danjo pamti da je služio s Ivom u domobranskim postrojbama po Hrvatskom zagorju. Raskrižja su ih razdvojila da se više nikada ne vide. Za Ivanovu sudbinu saznao je dok je služio JNA u Tetovu.

Kada je rat završio, a živi svjedočili o Križnom putu, nitko nije majci Kati znao odgovoriti na pitanje – Znate li što o mome Ivi? Je li živ? Ni dvadeset godina nema. Sretni što su sačuvali živu glavu kada su mnogi dobivali metak u potiljak, u početku nisu bili razgovorljivi. Njihova sudbina još nije bila riješena. Samo nečija riječ, nečiji uprt prst mogli su učiniti da ih noć proguta.

Godine su izmicale.

Plug je u rukama petnaestogodišnjeg Stjepana. Već je treća godina kako je on jedina muška glava u kući. Sestri Ani je devetnaesta i Mato Mikić je svaku večer pred njihovom kućom.

Vijesti dolaze sporo. Te su Ivu vidjeli ovdje, te ondje. Jedni da je pobjegao u Argentinu… Majka Kata se nada:

– Ma, samo nek’ je živ. Di bio da bio, nek’ je živ!

Na selskom sastanku Narodne fronte govore da je Kanižanac Ivo Sarajčić daleko dogur’o. Prije nego li se ijedna riječ sa suđenja Stepincu objavi, mora proći kroz njegove ruke.

Vjesnik javlja: Zavjet radničke klase drugu Titu jest: ispunit ćemo petogodišnji plan prije roka… predsjednik prezidijuma Republike Hrvatske drug Vladimir Bakarić piše u Borbi: Vulgarizacija takozvanih Fatamskih ukazanja……. Ubrzani vlak iz Zagreba kasnio u Beograd dvanaest sati…… sovjetski film Makemi cvijet pobjednik Kana premijerno prikazan u Beogradu…….Saboter i špekulant čič Iva Kurjaković iz Privlake sakrio dva vagona žita…

A tko je u Kaniži čitao Borbu, Vjesnik? Novine su bile statusni simobl. Kada presavijene vire iz džepa kaputa, evo važne ličnosti. Ili ako netko njima lupa po stolu „Drugovi ovo, drugovi ono“ …Nije bilo važno od kada su.

Ako je još nekoliko pisala začkolicom učvršćenih u malom džepiću, pa još viri aluminijski češalj… evo junaka novog doba! Bit će kontra kaže. Kosa natrag začešljana. Cijelu noć u reštu od crne mrežice nauljena orahovim ili čičkovim uljem pomalo popušta. Bit će kako drug Tito kaže!

Povjerenici kod vršidbe bili su „ljudi od povjerenja“. Kod konfiscirane Rpačinove vršalice bio je povjerenik Stojan iz prijeka. Bog i batina. Ljubav prema rakiji zatvorila bi nekad jedno, a ponekad i obadva oka. Tada si krišom mogao koju vreću žita odnijeti pokraj vage.

-Možda je, Kato, tvoj sin u križarima? KNOJ će nje sve pronaći. OZNA sve dozna.

Onda se početkom veljače, pred Grgurevo, kriomice pojavio Ivo. Nije bio sam. Sada će uzvratiti gostoprimstvo prijatelju Sertiću iz Crnog Potoka. Nenadani sniježak prikovao ih je za tavan u kojem su si nastrli logu.

Iskusnom oku susjeda, mrzovoljnog djeda, nije promakla sreću na majčinu licu. Svjetllo na štaglju prvi je opazio. Primakao se bliže, kad već ne vidi da barem čuje. I čuo je. Znao je, dobro je znao koga će njegive riječi razveseliti. Ratni pobjednici osvetit će mu smrt unuka. Vae vicits! Jao pobjeđenima!

Kada se već mislillo da se je Smrt umorila, da se njena kosa zatupila, da je ispunila i krvlju natopila svu zemlju, rekli su joj: Ne, nije dosta! Nema odmora.

Vijest „Vratio se Iva Blažanov“ prenio je djed na znanu adresu. Baba, ni pet, ni šest nego put pod noge pa u Brod, u Zrinsku ulicu, skoro do pruge:

–Križar se vratio, druže Bosniću!

Iskusni knojevci predvođeni oficirima OZN-e osvanuli su u subotu 1. veljače u Kaniži. Sve je išlo preko Odbora. Knojevci su se raporedili. Zauzeli su položaje. Metak je u cijevi! Pucaj na sve što se miče! Ući će za vrijeme ručka.

-Zdravo, drugarice!

-Zdravo!

-Zar si sama?

-Snaja je sa unukom Štefom otišla u šumu. Po drva. Zdeno je. Nismo se baš ni pripravili. Sad bi trebali doć’, ručak je gotov.

-Pa, puno ti kuvaš?

-Kad se loži, nek se kuva. Kupus valja podgrijan! Mesa nema, ali nije cabren.

Zapovijed je izdana i za kratko, ni pola sata, evo, Kate i Štefe.

–Je ste li ozebli? Uđite u kuću – ljubazno će zapovjednik brodske OZN-e – Drago nam je da se Iva vratio….

–Koji Iva ?

-Pa, vaš. Iva, sin tvoj. No, ništa se ti ne brini. Neka se on preda narodnoj vlasti. On je mlad. Ni sedamnaest nije imao… Mi nećemo tražiti. Znamo da je kod kuće. Reci mu:  evo, drugovi došli, ništa ti neće. Sudit će ti narodna vlast, pa će te pustiti. Mi smo ionako dok tebe nije bilo sve pregledali. Nego, idi ti na tavan pa mu reci što smo ti reko.

-Nema nikoga na tavanu. Ja imam vrtoglav i ni na skaline ne smijem, a kamol na ljestve! …branila se majka Kata.

Scenarij je mogao biti i drugačiji, kao i dijalozi.

Uglavnom, svodi se na isto, što svi znaju. Kad se Bosnić s pištoljem u ruci pojavio na otvoru tavanskih vrata, odjeknuo je pucanj. tišina pa pucnjava. Kroz pripravljen otvor mladići su skočili. Metak je u bijegu stigao Sertića, mladića iz Crnog Potoka. Ivo kao da je u zemlju propao.

–Ivo, sine! – nitko je više nije čuo govoriti.

Ovakav rasplet u Ozni nisu planirali. Trebalo je požuriti. Možda se Bosniću može pomoći.

U ponedjeljak, na Blaževo 1947, dovezao je američki vojni  „jems“ tridesetak vojnika. Pod punom opremom, naoružani strojnicama i ruskim bubnjašima. Dio ih je opkolio Blažanovića kuću, a ostali su se raštrkali selom predvođeni odbornicima. Selom je planuo glas;

– Idu vukovi!

Bubnjar je od rana jutra obilazio selo:

-Svi pred Blažanovu kuću! Sud će suditi!

-I ti učo i tvoja žena sa svom djecom.

-Pa djeca su već otišla iz škole. Marija leži već treći dan, a ja sam s njenom djecom. I Kazimir ima temperaturu. Drugovi ne mogu ostaviti bolesnu ženu. Doći ću ako budem mogao.

-Domobranski satnik, a ne može gledati jedno strijeljanje!

Župnik se izgovorio da je bolestan i da mu poziv ne dopušta sudjelovanje u egzikuciji. On je voljan, dodao je, pružiti svetu popudbinu, sakramentom osnažiti osuđenika.

Klarićevi su dvojili. Učitelj, koga je država plaćala i koji je već nosio stigme, nije imao izbora.

–Nek’Mirkica i Maca odu pa se sakriju kod Juriste i njegove djece.

–Ja sam imala dvanaest godina …sjeća se Kata Tominović …gledala sam kako ih dovode pod jasin. Blijedi i uplašeni, gledali su praznim pogledom. Ana je od mene bila starija samo tri godine. Njezin pogled je govorio: Seko, pa šta sam ja kriva?

–Moja se mama izgovorila da me mora dojiti pa nije nazočila …govori mi umirovljena učiteljica Terezija Mikić …Poslije je mama od komšinice čula kako je jedan od vojnika rekao; „Šteta djevojke“, na što mu je drugi osorno odgovorio: “Ako ti je šteta djevojke, stani na njeno mjesto!“

-Selski je bubnjar razglasio, a vojska potvrdila, da iz svake kuće ima netko doći pred Blažanovu kuću. Da n ebi izgubili posao, jer smo već suđeni, moja je mama poslala mene i Mirkicu (kasnije opernu primadonu zagrebačke opere,op.autora) …pripovjeda Maca Klarić udana Bobić, profesorica iz Osijeka.

Skupila se sila svijeta. Ja sam poznavala Anu. Pjevala je u crkvenom zboru koji je vodila moja mama dok je otac bio orguljaš. Bila je lijepa djevojka.

Iz avlije s puškama na gotovs izveli su Luciju, Anu, Katu. Šepavi Štefo bio je posljednji.

–Tišina drugovi! Zasjeda narodni sud…..neprijatelji naše borbe u izgradnji komunizma kao i oni koji im pomažu zaslužuju samo smrt. Smrt strijeljanjem.

– A di će te nas ubiti?- izletjelo je Stjepanu.

– Ovdje, pred ovim drvima, – pokazao je jedan od „sudaca“ na drva što su ih prekjučer dovezli na sam rub Matnika, podalje od jasena. Povedoše ih. Stjepan stade pred sestru.

–Markica i ja smo krišom otišli Juristi, grkokatoličkom popu. Družili smo se s njihovih devetero djece. Čim smo ušli u dvorište planuše pucnji. I sada ih čujem, – prisjeća se Maca Klarić.

Zaštekću automati ko bijesni psi …tako će drugarice i drugovi, proći svi koji se suprostavljaju tekovinama narodnooslobodilačke borbe i revolucije, koji pomažu narodnim neprijateljima…

U Matniku pod jasenom kratko su se trzala tijela Lucije, Kate, Stjepana i Ane.

Nitko im se nije smijo približiti. Katina sestra Mara nije prestala zapomagati. Od žalosti je brzo umrla.

Jeli onaj što je rekao „Šteta djevojke“ dobro nanišanio ? Neznamo, kao što nam je zauvijek tajna koliko se puta sijetio mlade raspupale dijevojke koja ga je možda pogodila duboko u srce pogledom punim straha i želje za životom.

–Naši roditelji, Marija i Kazimir učiteljavali su tada u Kaniži u nekoj vrsti izgnanstva. Mami su bila oduzeta građanska prava, – s darom izuzetna sluha mekanim Kaniškim dijalektom spominje se tog doživljaja književnik Kazimir Klarić.

–Meni je bilo nešto više od šest godina i sijećam se teških batina. S vršnjakom Imrom Topalovićem sutradan, kada su već odvezli mrtve, išao sam kupiti sjajne čahure. Bila je bljuzgavica. Neke su bile i krvave jer je na njih kapala krv dok su Blažanove tovarili u kola. Otac se izbezumio: „Nosi to iz kuće, nosi ! Zar da me i to sijeća ! Nije mi dosta što mi rafali štekću u glavi!“. Sav se njegov čemer razlio mojim debelim mesom.

Što još znamo ?

–Narodni je odbor zapovijedio mome stricu Marku Gošćaku da mrtvace natovari na kola i odveze. Čekala ga je poveća raka. Nisu dopustili da se pokopaju u tabutu, ni da svećenik posveti grob. Stric Marko ih je samo prekrio neperkom da im zemlja ne ulazi u širom otvorena usta. Njihove se oči nisu dale zaklopiti. Meni je tada bilo nepunih osam godina – divani Manda udana Sudarević.

–Kao sad se sjećam kada je stric rekao: „ Anino je truplo bilo još toplo, krv je iz nje kapala po snjegu i ruke su mi bile krvave. Da joj je pružena pomoć, možda bi preživjela“.

Grob onkraj groblja ipak su krišom, noću, okapale nepoznate ruke. Iako u strahu, jer je javno branjeno, netko b pred Svisvete upalio svijeću i poravnao trag.

Sutradan su, izdaleka gledajući grob, pobožne starice šaptale molitve.

Kao što gavrani na visoku stablu stoje i motre, tako su neki članovi partije pratili svaki pokret i javljali svaku riječ zaslužujući kruh svagdašnji. Tko je bio na polnoćki? tko čestita Božić? Tko je što rekao, zapjevao? … Za sudjelovanje na organizaciji pogreba svećenika Rogoza – istraga, za pjesmu „Ustaše se curice u zoru da zaliju cvijeće na prozoru! – godinu dana, zbog ! Vile Velebita! … zbog „bana Jelačića“  … Ručno su „obrađivani“ oni koji nisu htjeli u zadrugu…….

Naganjači su meli tavane i tražili skrivene zalihe.

Bez križa i bez imena, zajedno sa tisućama i tisućama drugih s travom zaborava

što zarasta sjećanja čekaju sud, Božju sud, jer ljudi su već presudili.

Lucija Blažanović, rođena 1888.

Kata Blažanović, rođena Neferović, 1908.

Ana Blažanović, rođena 1928.

Stjepan Blažanović, rođen 1932.

Ubijeni od vojske na Blaževo 1947.

U Kaniži, na Matniku pod jasenom.
Pridodamo li im imena oca Josipa, rođenog 1908. I sina mu Ivana rođenog

1927., zatvorit ćemo stranicu jednog roda.

Iako im se za grob ne zna, zna se da su umrli „u prisustvu narodnih vlasti“ !

-Da, ja sam jedan od nastarijih u Kaniži …čprimajući me u svoj dom u Ulici Mije Muzeke, partizanskog kaniškog prvoborca, kazao mi je od ulaznih do kućnih vrataStjepan Kecko:

-Slabo ću vam moći pomoći, jer se u vrijeme te sramote nisam nalazio u Kaniži. Nas je domobrane poslije ispovijedi, a nakon završne obuke 1943. godine, kapetan Levar predao partizanima. Poslije rata sam bio u Bačkoj.

Poznavao sam tu čestitu familiju. Eto, zatrli su bez razloga cijelu obitelj.

Tako je ostao pust Blažanov grunt. Narodna je vlast u kući otvorila najprije GRANAP, a poslije birtiju. Neki su radije pili Stupljansko vino i Oriovačku rakiju Kod tete Vere.

Nije bitno tko je posjekao jasen u Matniku već zašto. Da ne svjedoči?

Pjesmu U livadi pod jasenom voda izvire… nisu mogli zatrti, ali je mlađi slabo znaju.

Hoće li je od zaborava sačuvati Katarina Sudarević, studentica pedagoške akademije?

–Zavičaj je jedan i jedini. On je u srcu, sa svim lozama i korijenima. Neka cvate u nama mladima, da ne zaboravimo!

-Noćas sam sanjala čudan san, – govori baka Ana Smolčić snaji: – Ja u bjelini, rašireni’ ruku letim Matnikom između ovaca. Iz futa u široko ispale mi šnekle pa se fute rasule… Topli mi vjetrić miluje obraze, vrat… Obazirem se, za mnom je Iva Blažanov u bijeloj rubini i svilenom froskulu. Usporila bi da me ufati, a on stao na tkanicu i vidim upašće…….eno, sapleo se i pada…

Svi se sjećaju kada su svatovi Mate Mikića prolazili uz jasen. Sjećaju se da je mladoženja zapjevao kroz suze:

–Crna zemljo gazio te ne bi, kad se sjetim ko leži u tebi!

Kad zvona sa Kaniških tornjeva pozovu na misu crne će se rijeke sliti u crkve:

-Gospodine, Isuse Kriste smiluj se nama grješnicima! …Gospodin pomiluj!

***

Svi učenici gimnazije Maršal Tito iz Zagreba idu na izgradnju pruge Šamac –

Sarajevo……U Zagrebu uspješno operiram ruski nogometaš Vsevolod Bobrov…….

Školovanje naših učenika u privredi u Čehoslovačkoj……. Traži se priključenje Koruške

Jugoslaviji……. Temperature do -11……. Započeo otkup svinjske masti……. Obavijesti o

razdiobi mlijeka za veljaču: za dojenčad do dvije godine na kartu D1, kupon razno 1947. br.

18 izdavat će se još dopunski obrok konzumnog zašećerenog mlijeka u količini 4 limenke (2

kg)…

***

Četiri drače za četiri života, četiri trnovita drveta rastu danas na mjestu nekadašnjeg jasena. Jesu li samonikle? Jesu li iznike iz krvi nedužnih? Možda ih je netko posadio umjesto spomen – ploče?

Kada u svibnju procvatu i zamirišu bijeli grozdovi agacije, hoće li pčele u sakupljenom medu sačuvati sjećanje na nedužne žrtve?

–Župnik mi je pokazao Spomenicu župe Kaniža pa sam upoznat s tragedijom obitelji Blažanović – govori mi liječnik ovog dijela Posavlja dr. Stjepan – Stipa Čeović.

Tražeći agens nefropatije u prirodi, među raslinastvom u okolnim poljima, seljaci su mi pokazivali pustopoljine zarasle u šikaru: „To je Blažanovo!“. Nitko se nije polakomio za zemljom, već su ju ostavili da svjedoči.

Možda će netko iz mladice izrasle sada na ničijoj zemlji napraviti sviralu?

Marusja, šesto od devetero djece grkokatoličkog svećenika Mihaila Juriste dobro se sjeća dana bestijalnog zločina:

–Bili smo u sobi do dvorišta kada je ušla mama kršeći ruke: „Ubili su ih, ubili su….“. A ja sam susjedu Anu išla gledati kako veze, kako sprema miraz, kako se veseli! Zar su i nju, moju Anu ubili? Cijelu su noć psi zavijali. Nije bilo svjetla u selu. Mrak i strah. Trabalo bi im barem grob urediti! Kad sam bila u Kaniži prije par godina, humak bez znaka, bez križa, obrastao je travom. Preostaju mi jedino suze.

O šezdeset i petoj godišnjici, pred Sve Svete, ljeta Gospodnjega 2011. Godine

Ova priča je objavljena u „Slavonskom narodnom kalendaru“, a za Hrvatski glas pripremio ju je (prekucao u word-dokument) Ivan Veseličić. I njemu i nama stalo je da se ova tragedija ne zaboravi.

Hvala Ivane!