Tuhobić – planina, vidikovac, logor …sa prijateljskog portala Črčkarije.com
napisao: Marko Sladić
Veljača, sunce je dobro zagrijalo i poneki cvijet već je izvirio na površinu kako bi provjerio kakvo je stanje s ostatkom prirode te ima li još uvijek snijega na okolnim planinama. Veljača je varljiva i snijega još uvijek na nekim mjestima ima, a tome sam svjedok bio i sam kada sam se, nadobudan uspjehu i toplom danu, jedne nedjelje zaputio na Tuhobić, 1109 metara visoku planinu koja se svojom dužinom prostire nekih 5 km.
Jedna strana planine okrenuta je prema moru – otocima Krku i Cresu, a s druge strane pak pogled puca prema nepreglednim planinama i crnim šumama Gorskog kotara. Da, to vam je onaj Tuhobić podno kojeg često dolaze političari kako bi, s mještanima okolnih mjesta poput Hreljina, Krasice i Plesa, proslavili Dan antifašističke borbe.
No, zaboravimo na njih i njihove puste priče i trikove te se vratimo zaleđenoj cesti s koje sam se skinuo kako bih nastavio šumskom stazom koja vodi prema vrhu.
Mir, tišina, nigdje nikog, samo visoka stabla i ja, amaterski opremljen drvenim štapom, ćuturicom vode, paštetom, pecivom i, već dobro pocrnijelom, bananom. Hodao sam stazom kojom su se, u vrijeme 2. svjetskog rata, vukle i čete nekadašnjih hitlerovih ulizica – Talijani.
Svjedoci tog doba znaju reći kako su oni bili vrlo plašljivi, nisu ličili na ratnike i zbog toga nikome nije jasno kako su se, u jesen 1941. godine, uopće usudili napasti partizanski logor podno Tuhobića. Zasigurno im je “veliki gazda” dobrano zaprijetio.
U tom tajnom šumskom logoru, po imenu Satničko, nalazila se četa od 120 partizana za koju kažu kako je to bila prva formirana partizanska jedinica ove županije. Još kao klinac često sam posjećivao ovo mjesto gdje su partizani vježbali i pripremali se za rat.
S duhovima prošlosti u mislima nastavio sam dalje. Snijeg je u početku bio samo do gležnja dok sam, dublje u šumi, uronio u nanose duboke i do pola metra. Krplje na čizmama nisam imao i zato sam vrlo teško hodao.
Možda sam, negdje ispod te hrpe snijega, mogao i pronaći neke vojne krplje, izgubljene i zaboravljene. Vjerujem kako takvih ratnih rekvizita na ovim područjima ima mnogo, samo treba u tu potragu krenuti u proljeće.
Lutajući tako šumom i slijedeći planinarske oznake na stablima, nisam prošao ni pola puta do vrha. Dalje se više nisam usudio jer je bilo previše snijega, a hladnoća se opako spustila u šumu. U daljini sam ugledao kuću prema kojoj sam se odmah spustio, no u njoj nikoga, ni Ivice ni Marice.
Bila je to predivna kamena kuća s drvenim klupicama uokolo. “Sigurno ju koriste lovci” – promrmljao sam si u brk jer za razliku od planinarskih domova, koji su uglavnom uvijek otvoreni kako bi planinarima pružili zaklon, krevet i topli grah, ova je kuća bila zatvorena.
Očito sam se našao u lovilištu u kojem sva sreća tada nije bilo nikog na zadatku, ni lovaca, a ni medvjeda jer su oni još uvijek spavali dubokim zimskim snom. Dok sam u sebe sam ubacivao ono pecivo, paštetu i trulu bananu, primjetio sam kako mi se nožni prsti počinju lediti.
Nisam bio dobro obuven, stoga sam se odmah morao pokrenuti, prodrmati cirkulaciju i vratiti na stazu za povratak kako ne bih završio kao oni na Himalaji koji su zauvijek ostali negdje u snijegu