Sanja Pilić
Mislim, ona je voljela tog psa.
I on je volio nju.
Tu bismo mogli staviti točku.
Zatim je voljela Kazimira. I pisala mu pisma. Voljela je i mene.
Davno. Nekoć davno. Na Borongaju. U garsonijeri čiji je krov prokišnjavao. Nosila je haljine, dugačke.
Fotografirala sam je na groblju.
Zapalila bi cigaretu i pušila.
Pas je trčkarao oko nas.
Onda bi nazvala sestru.
Sa sestrom se svađala. Čekala bih je ispred govornice. Odlazile bismo na kavu u Kaptolsku klet. Usput bismo kupile kakav suvenir.
– Lijepo je što si se udala – rekla bi. – Pametno. Mene nitko ne voli. Ni Kazimir. Možda me samo Klempo voli.
Klempo je bio pas.
Njezine oči bile su crne i uvijek u čudnoj magli. Pogled joj je lutao uokolo, zaustavljao se na beskućnicima, jadnicima, pjesnicima i usamljenicima. Bojala se žena, pogotovo korpulentnih i brbljavih. Tanka kao trstika, ravna kao daska u predjelu grudi, s kosom koja joj je pokrivala pola lica i u niskim, gotovo otrcanim cipelama plijenila je pozornost gdje god ušla.
– Ljudi su zli – zapamti to – jednom je rekla. – Zvuči ružno, ali je istina.
– Znam – potvrdila sam.
Izgledala je poput djevojčice i da nije bilo požutjelih zuba, ostala bi zauvijek djevojčica, a već je navršila pedesetu. Kosu nije bojila. Povremeno je pospremala po kućama, a zapravo je živjela od očeve mirovine.
Nekoć davno procijenili su da nije sposobna raditi.
To mi se činilo prilično otmjeno. Biti nesposoban za robovanje po uredima, dodvoravanje i spletke, bilo je kao i biti nesposoban za vojsku. Rat te mimoiđe. Nema euforija pobjeda i ponora poraza. Izbjegneš noćne more i rovovske bitke.
Budiš se nevin. Živiš nevin. Umreš nevin.
Alegra se zvala.
Prijateljica mog prijatelja. Onog što je slikao brodove na petom katu otmjene kuće u centru Zagreba.
I on je bio lijen. Nije se žurio.
Mislila sam kako su neorganizirani i život im prolazi, eto. Trčeći između škola, vrtića, hvatajući autobuse i spajajući vikende, ispravljajući zadaće i ispitujući povijest, ganjajući sniženja i smucajući se po rasprodajama, čekajući u redu i plaćajući račune mislila sam kako ću zaslužiti slavniju sudbinu.
I bilo je tako.
Objavila sam zbirku priča.
Bila dva puta na televiziji.
Redovno išla frizeru.
Fotografirala se s mužem i djetetom za obiteljski magazin.
Pokušala sam, trudila se prihvatiti ovo novo vrijeme.
Alegra me promatrala. Starjela je. Izmicala mi. Mirisala je na vlagu jer stalno joj je neka voda kapala sa stropa. Bojala se susjede Cvek. Kazimir joj više nije pisao. Njegovu fotografiju nosila je u minijaturnom novčaniku.
– Ljudi su zli – ponovila bi bojeći se da ću zaboraviti. Rekla bi to ljupko, gotovo nehajno i nimalo ljutito. – Ono, baš su zli. Hoćeš li naučiti sina da se bori? Dobro je da imaš muža. Ti si uspjela – zaključila bi, a ja sam promatrala svoje već tada umorne ruke i šutjela.
– Život prođe u trenu – dodala je i nasmiješila se. Poljubila sam je. Uvijek bih je ljubila. Bila mi je poput starije sestre ili mene same u nejasnoj budućnosti. Živjele smo u istoj slikovnici, a Alegra je samo ranije izašla iz priče,
Na Božić.
Prestala je disati, sklupčana na krevetu u bijeloj spavaćici, a tranzistor je svirao i Klempo je cvilio. Cvilio je dugo i uporno, a sati su otkucavali pa je susjedi Cvek nešto tu postalo sumnjivo i nazvala me.
Otrčala sam. Vozila se dizalom na osmi kat. Posljednji. Njezina su vrata jedva prianjala uz dovratak. Teško su se otključavala, teško zaključavala. Trebalo ih je udariti nogom, onda malo gurnuti.
Klempo je skočio na mene.
Sa stropa su padale kapljice kiše pomiješane s pijeskom i bojom. Prozor je bio pritvoren, tranzistor je svirao, žut, u obliku školjke.
Nisam je pozvala na božićni ručak, a ona je zaspala zauvijek. Moj muž nije volio Alegru. Lako ju je bilo ne voljeti, zapravo. Uopće, lako je ne voljeti. Izuzetno ugodno iako svi tvrde obratno.
Ljubav je poput omče, teška i tegobna, prepuna mukotrpnog rada, brige i straha. Kažu, nije, ali lažu. Ljudi stalno lažu. Ljubav je lijepa, ali naporna i gotovo.
Klempo je i dalje cvilio.
Pomilovala sam ga i nazvala mrtvozornika.
Gledala sam to mrtvo tijelo, onda ugasila tranzistor. Alegrine oči bile su zatvorene. Nisam se bojala, a nisam ni zaplakala. Suze katkad pobjegnu u nevidljivo i ostanu tamo zauvijek, u ružičastom i mirisnom međuprostoru između sna i stvarnosti. Sjaje se kao biseri u niski ogrlice i miruju. Vidjela sam sebe za koju godinu. Možda u nekoj manje usamljeničkoj gesti, ali u cjelini, to će biti taj ugođaj. Nakon jurnjave, smiraj.
Uzela sam Klempu.
Prebolio je Alegru jer i pseća ljubav je obična nužda.
Ja je nisam zaboravila.
Slikar je i dalje slikao brodove u nešto manjim formatima. Vrijeme se nije žurilo u njegovom svijetu nego se zibalo dostojanstveno, usporavajući užurbanost koja nas je slamala. Na kraju krajeva uvijek je neki novac stizao i sve je bilo blagoslovljeno, samo je trebalo zastati.
Kazimir se pojavio jednog jesenjeg dana i darovao mi Alegrina ljubavna pisma. Mislio je da ću ih odnijeti kakvom izdavaču, jer bila su poput poezije, bolja od antologičarskih pjesama koje su umirale u prašnjavim kutcima knjižara i knjižnica.
Ali poeziji više nije bilo mjesta na polici. Spremila sam ih u kutiju s izrezbarenim ružama. Kazimir je bio prestar da bi ih ikome više pokazivao.
Samoća dođe svima, prije ili poslije. Prišulja se pomalo, jedva primjetno svijet se počne gasiti, a korak smanjivati. Onda dođe štap, bolest ili smrt. Pokuca na prozor. Koji put čeka skrivena u grmlju šipka ili u lijehi tulipana. Čeka. Želi da se pomiriš s odlaskom.
– Ljudi su zli – proročanski su se potvrđivale Alegrine riječi koje je izgovarala zvonko i nimalo ljutito. Čak bi se i smiješila, djetinjasto. I zbilja došlo neko čudno doba, teško i mučno, ljudi su se grizli do kostiju živeći svoje sasvim javne i jadne živote. I prodavačica u Konzumu i ekscentrična pjevačica i samoubojica imali su svojih pet minuta slave, a onda bi ih pojeo užas zaborava. Zaborav je strašan i poguban, pozornica ostane prazna, redatelj se zapije u kavani, a stolce raznesu skitnice.
Režanje ostane. Zatim mrak.
Više se nitko ne sjeća Alegre. Smeće se povlači ulicama, vrećice lete zrakom, malo je zatoplilo i uskoro će proljeće. Slikar priča o brodicama kao i uvijek. Zastajkujem, sin je odrastao, a svijet ostario. Svjetlost se prelama u boci Ožujskog piva i grlenom smijehu mlade djevojke. Gledam kamo bih mogla pobjeći, ali za bijeg je prekasno. Uskrs na Maldivima. Mala baterija za fotoaparat je napunjena. Možda treba samo sjesti na vlak. Celzijusi rastu… Putovanje nije bijeg, ali je predah.
– Ljudi su dobri – kaže skitnica koji je upravo užicao 20 kuna – zar ne?
Slegnem ramenima. Svejedno mi je.
– Možda. Možda jesu – odgovorih.