Pariz – opčinjenost rimskom slavom ...prvi dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Bruxelles, 13.travnja 2014./Bilo mi je tako teško početi ovu reportažu o Parizu. Vozeći se natrag prema Bruxellesu modernom auto-cestom ( nekih tri sata vožnje) bila sam puna utisaka.
Kao da se puno toga što sam učila i poslije čitala iz povijesti …iz književnosti …o umjetnosti …o arhitekturi … modi …kapitalizmu …Francuskoj revoluciji …Napoleonu …na neki način materijaliziralo. Poprimilo je oblik. Postalo je na neki način stvarnije.
Zna se kako slika ili fotografija govore više od tisuću riječi. A, tek koliko onda „govori“ stvarna građevina koju možeš dodirniti i vidjeti ispred sebe.
Sjećam se kako sam u jednom dahu pročitala „Zvonara crkve Notre-Dame“. Victor Hugo je tako detaljno opisao veličanstvenu crkvu, njene kipove, ukrase, vrata; dočarao daleko vrijeme, tragičnu ljubav. Jer ljudi su uvijek voljeli i gubili, nadali se, tražili ljepotu.
I evo je ispred mene! Uzdiže se crkva Notre-Dame, odnosno Naše Gospe, gotička ljepotica iz 12. stoljeća. Još je ljepša nego što sam je zamišljala, veličanstvenija, predivnih portala, rozete i zvonika.
Ispred crkve je veliki metalni kip ratnika u oklopu, ali sa krunom na glavi. Ratnik je dostojanstven, cijeli u pokretu iako ne jaši nego stoji, jednom rukom vodi konja, a u drugoj dignutoj ima žezlo. Kip te privlači da zastaneš i upitaš se o kome se tu radi. „Toliko je bilo francuskih kraljeva“, pomislim „koji je to zaslužio da upravo ispred ove crkve ima spomenik.“
Kada pročitam jednu jedinu riječ „Charlemagne“ jasno mi je kako se ne radi ni o kome drugome nego o Karlu Velikom tvorcu moćnog franačkog carstva koje je zauzimalo veliki dio Europe. Ovdje na ovom otočiću na rijeci Seine je gotovo opipljivo kako je povijest Pariza povijest Francuske, a Francuska je utjecala ne samo na Europu nego na cijeli svijet. Karlo Veliki se 800. godine kruni u Aachenu ( današnja Njemačka) za Svetog Rimskog cara.
„Reci mi čemu se diviš“, kažu psiholozi, „pa ću znati kakav si.“ Isto vrijedi za narode. Pogledaj spomenike u glavnom gradu, prijestolnici i puno toga ćeš saznati. Jesu li ti narodi potčinjavali ili se branili. Jesu li ti narodi uzimali ili su im uzimali. Bogatstvo se ne stvara preko noći.
Čemu se se divili Parižani? Čemu su se divili Francuzi?
Nije to tako teško vidjeti. To se vidi iz naziva ulica i trgova poput Marsovih poljana ili Elizejskih poljana ( Champs-Elysees). U grčkoj mitologiji Elizejska polja su bila raj za poginule heroje, a Mars je rimski bog rata. Tko je nadahnjivao i inspirirao francuske vojskovođe, kraljeve i careve vidi se i iz građevina. One su rječiti svjedoci. Rimljani su stvorili ogromno carstvo, a takvo carstvo su jedno vrijeme ostvarili Karlo Veliki, Luj XIV i Napoleon. Uglavnom opčinjenost rimskom slavom, moći i snagom nastavljala se kroz stoljeća povijesti Pariza i Francuske, a vrhunac je bio s Napoleonom.
Slavoluk pobjede točka je na kojoj se sječe dvanaest veličanstvenih pariških avenija, a oko njega ludu trku gotovo 24 sata vode današnji konjanici i konji. Radi se o metalnim konjima – automobilima jer je 50-metarski slavoluk točno u središtu ogromnog kružnog toka.
Slavoluk pobjede 1806. poslije Bitke kod Austerlitza za Napoleona projektira Jean Chalgrin po uzoru na Titov slavoluk u Rimu. Kako i priliči spomeniku koji slavi pobjede, na njemu su sa svake strane bogati reljefi ukupno njih četiri, koji podsjećaju na ključne događaje i pobjede velikog cara, svojevrsnog nasljednika Rima.
Najdojmljiviji je reljef „Odlazak dobrovoljaca 1792.“ poznat i kao „Marseljeza“.
Na ovom spomeniku u liku žene prikazana je Francuska Republika koja drži mač. Legenda kaže kako se mač prelomio kada je počela Bitka kod Verduna 1916.godine. Na spomeniku su prikazani štitovi, te imena francuskih revolucionarnih ratova i Napoleonovih bitaka, a u unutrašnjosti su uklesana imena 500-tinjak francuskih generala. Naravno, Napoleonove bitke poslije bjega sa Elbe nisu navedene pa ni ona najpoznatija Waterloo. Slavoluk se gradio punih 30 godina, a završen je 1836.godine.
Slavoluke su dakako prvi gradili rimski carevi kako bi poslije pobjede u trijumfu slavljeni od naroda prošli ispod njih. Interesantno je kako je Napoleon ispod ovog slavoluka prošao samo dva puta. Prvi put pobjednički se vraćajući iz bitke kada je slavoluk bio drvena konstrukcija, a drugi put kada je slavoluk bio završen, a veliki car godinama već mrtav; njegovo tijelo su Englezi vratili Francuskoj, a Francuzi ga pronijeli u veličanstvenoj posmrtnoj povorci ispod slavoluka na putu u mauzolej.
Slavoluk je danas s vječnom vatrom koja gori u podnožju i spomenikom neznanom junaku iz Prvog svjetskog rata podsjetnik na sve koji su umrli za Francusku.
Iste godine kada je počela gradnja slavoluka položeni su temelji za još jednu veliku građevinu. U čast svoje Velike armije, a zapravo samog sebe, Napoleon je želio sagraditi hram slave.
Napoleonov hram slave koji sa svojim kolumnama izgleda upravo poput rimskog hrama pretvoren je 1814. u crkvu svete Magdalene pod Lujom XVIII.
Impozantna građevina danas poznata poznate kao „La Madeleine“ dovršena je 1842.godine. Gledajući hram koji je postao crkva pomislim ne na slavu Napoleona nego na biblijske stihove „kako prolazi slava ovog svijeta“.
Sve će vam biti jasno o egu i željama za pokoravanjem svijeta u nastavku priče. Napoleon je napravio po uzoru na onaj Trajanov u Rimu koji je slavio pobjedu cara nad Dačanima trijumfalni stup. Naravno onaj rimski na Forumu na vrhu ima kip cara Trajana, a ovaj pariški napravljen od preko tisuću pretaljenih topova poraženih kod Austerlitza nosi kip Napoleona obučenog u togu kao rimskog imperatora. Ovaj pariški stup slave nalazi se na trgu Vendome i oko njega je napravljen veliki kružni tok.
Za Napoleona je napravljen još jedan slavoluk, onaj sa konjima u blizini Louvresa, a slavio je njegove pobjede 1805.godine.
Priča o opčinjenosti Rimom i kultu Napoleona nije potpuna bez Dome des Invalides veličanstvene katedrale gdje ispod pozlaćene kupole počiva Napoleonovo tijelo. Crkva je dio velikog kompleksa „L’hotel des Invalides“ ili hotela za veterane odnosno invalide koji je počeo graditi Henri IV, a završio njegov unuk Louis XIV poznat kao Kralj sunce 1678.za svoje ranjene vojnike.
Napoleon je u crkvu koja je posljednje počivalište ne samo cara nego i drugih velikih francuskih maršala i generala prenesen 1861. Međutim kako počiva u centru točno ispod kupole u crvenom sarkofagu jasno je tko je tu glavni.
Sam Napoleon je još za svoga života kao prvi konzul i car anagažirao najbolje pisce i umjetnike Francuske i Europe kako bi ga slavili i utemeljili ceremonije koje će služiti veličanju njegove vladavine. Htio je biti prikazan arhitektom najveće francuske slave. Napoleon je uvijek isticao kako želi očuvati dostignuća francuske revolcije i donijeti njezine ideje o slobodi, bratstvu i jednakosti Europi. Napoleon je naglašavao kako je njegov cilj uspostava europske države – federacije slobodnih ljudi. Podsjeća li vas to na nešto?
Procjenjuje se kako je u ratovima koje je vodio Napoleon poginulo 4 milijuna ljudi, a sam car je često govorio „Puno krvi, ali sve za čovječanstvo i dužnost“.
Nisam željela ispričati priču o Parizu da to bude priča o Rimu ili Napoleonu. Ali tako su mi krenule misli. Jer točno je kako su sve velike ličnosti, pored ostalog, i plod kulture u kojoj su ponikli. Oni na neki način najbolje artikuliraju tu kulturu. Tako da je i ova priča o Napoleonu dio priče o Parizu. Naravno Pariz je mnogo više …
Zato u idućem nastavku o modi, arhitekturi, umjetnosti, kuhinji i ostalim spomenicima veličanstvenog francuskog glavnog grada.
A, umjesto kraja priče o opčinjenosti Rimom podatak kako glavni grad Francuske ima mnogo gradova partnera, ali samo jednog bratimljenog grada.
Pogađate o kojem se gradu radi. Naravno, o Rimu.
Samo jedan je bratimljeni grad francuske prijestolnice o čemu govori i prigodno geslo „ Samo Pariz dostojan je Rima, samo je Rim dostojan Pariza.“