Dajana Sabo
Izblijedjelo
Sjećanje na nekoć
miris plavih očiju obasjanih mladošću i životom
nježnog dodira svile tvoje meke kože po mojim obrazima
Previše nestvarni snovi u kojima si zauvijek dio mene
Izblijedjeli
Pogledi prema tvome krevetu
Visoko odabranog položaja među svim bolesnim tijelima
razaznajem tvoje vlasi kose
Netom oprane mjesečinom
Izblijedjela
Osjećanja da još uvijek meni pripadaš
I da su tihi uzdisaji još tu
Još čujni i još živi iako polaganim hodom prema tebi
Ostavlja snažan osjećaj nepripadanja svijetu u kojem si ostala
Izblijedjeli
Zagrljaji odjednom izbrisani
Iz tvojih ruku previše ukočenih i bezosjećajnih
Oteti jer si dio druge dimenzije
I, na kraju izblijedjela silueta tvojeg oblika nošena vjetrom
oslobađajuće boli i gušenja u krvi uzdizana
polaganim povećavanjem visine i lepršave kose
U slatkim melodijama okupana bijela spavaćica da znam još jednom
koliko mi takvi trenuci –
Izblijedjeli u uspomenama nikada nisu htjeli reći:
Da tebe više nemam i više nikada neću imati.