OSVRT
piše: Nada Landeka
Prije pedesetak i više godina, većina stanovnika Hrvatske živjela je na selu. Samo mali broj školovanih je imalo sreću nastaniti se u velikom gradu, osigurati kvalitetan stambeni prostor i mirno živjeti uz svakodnevno obavljanje svojih radnih i drugih obveza.
Preseljenjem u grad, polako se u njima gubio i onaj „seoski štih“ i svakim danom je naočigled iz seljaka postajao građanin. Otmjen, uglađen, lijepo obučen, uspješan u svom poslu i u predstavljanju svima oko sebe.
Dani su građanima prolazili u ispunjavanju svakodnevnih zadataka, potrebnih da se osigura egzistencija na nešto višem nivou nego na selu, a tome su na kraju krajeva i težili prilikom doseljavanja u grad. Sve manje i manje je ostajalo vremena za neke male, obične stvari, poput roštiljanja, raznih svečanosti, nedjeljnih druženja, boćanja, kartanja, i mnogih drugih sitnih radosti koje su sve do prije nekoliko godina nadopunjavale život.
Luksuzniji život povećao je i potrebe za novcem. Vremena za zabavu ima sve manje, a rada sve više. Što više rada, to manje novca. Kako …sad svi razmišljaju! Jednostavno, čovjek stvaranjem bolje egzistencije mora više raditi da bi imao dovoljno novca sve potrebe podmiriti, a višesatnim radom na nekoliko poslova, povećava i troškove, dok ni želje nisu ostale iste, nego svakim danom sve veće. Napor za što većom zaradom počeo je gubiti u trci sa vremenom i trendom.
U toj trci, negdje putem, izgubio se čovjek. Postao je rob svakodnevici u kojoj radi trenda i predstavljanja samog sebe u poslovnom svijetu mora imati skupocjeni automobil, markiranu odjeću, zlatni nakit nadopuljen draguljima, skupocjeni sat, frizuru, izmanikirane nokte, franch, i još puno toga što današnja moda i život nalažu. Nabacivajući sve te vanjske znakove lijepog i situiranog života na sebe, zaboravio je zadržati osmijeh.
Sve manje i manje, ili gotovo nigdje, ne mogu se naći ljudi sa osmijehom na licu. Promatrajući sve one koji prolaze našim ulicama, lako je uočljiv grč na licu, strah od sutra, borba za plaću koju su zaradili ali nisu sigurni i da će je dobiti, borba za kupnju školskih knjiga, odjeće, obuće, svega potrebnog mališanima.
Borba za podmiriti obveze za stanovanje, hranu, benzin, sve te vanjske a i skrivene borbe ukrale su ljudima osmijeh i sjaj u očima. Izgubili su ne samo osmijeh i sjaj u očima, nego i sami sebe.
Mnogi su zaboravili na društvene norme, na kodeks ponašanja, na umjerenost u zloći i izguravanju drugih radi svog vlastitog probitka, i novac im je postao najvažnija stvar na svijetu, ljudi su mu se počeli klanjati kao nekad zlatnom teletu.
Istovremeno, sve u onom selu, koje su nekad davno napustili radi vlastitog probitka i napretka, ostalo je gotovo isto. Ljudi u njemu nenavikli na svakodnevne probleme građana, okupirani su sa samo nekoliko stvari – da ne bude suše, i da ne bude prevelike kiše kroz godinu, kako bi uspjeli sve poslove odraditi za lijepog vremena, a zalihe stečene kroz ljeto spremiti za zimu.
Zadržali su i svoj osmijeh.
Svi mi koji smo imali sreću biti pozvani kod prijatelja koji žive u rubnim dijelovima grada, ili na selu, uživali smo u mogućnosti da „napunimo baterije“ za nove napore koji nas očekuju gotovo svakodnevno.
Uz njihovo lice ukrašeno veselim i srdačnim osmijehom čovjek lako zaboravi na sve probleme. Dođe mu da se ponovno vrati u djetinjstvo, u doba kad smo sa osmijehom i radošću uz baku ili djeda, ili roditelje, veselo tapkali uz korito puno mljevenog mesa, koje su grabili i punili crijeva da bi napravili domaće kobasice.
Još uvijek se ovi ljudi jednako vesele, i uz jednaku radost kao i nekad prave sve domaće poslastice, i srdačno pozivaju prijatelje da im se pridruže u degustaciji. Samo jedan dan proveden u ovakvom okruženju dovodi nas do zaključka, da mi, građani, koji toliko teško i naporno radimo da bismo bolje živjeli, u stvari uopće ne živimo.
Mi preživljavamo, od danas do sutra, od plaće do plaće, ponekad noću, uz orošene trepavice, sakrivajući od djece zabrinutost, razmišljamo što i kako dalje. I ne možemo si priuštiti da budemo nasmijani jer je previše tuge i patnje oko nas nabijeno. Zato bi bilo jako lijepo kad bismo što češće mogli navratiti po veliku dozu osmijeha i srdačnosti, kod prostodušnih ljudi, koji putem nisu zaboravili ostati čovjek.
Nerijetko se sretne poslovni čovjek, uglađen, u svemu uspješan, kako umjesto da nakon posla ide kući, radije obilazi lokalne birtije očekujući da će vrijeme izbrisati njegovu nelagodu i brige.
Izbjegava odlazak kući, jer ga kod kuće čekaju razni zahtjevi koje treba podmiriti, a ukoliko nema dovoljno novca, zauzvrat svađe ima i previše. Zato radije sjedi sam, lunja okolinom i očekuje nekakvo čarobno rješenje. Ne može se nikome niti požaliti, kad u gradu svi imaju iste probleme.
Ne tako davno, bila sam pozvana u klijet, na slavlje Sv. Vinceka. U društvu nekoliko vinogradara, kuhano vino, kuhane kobasice, srdačni osmijeh i razgovor, osjećala sam se kao u raju.
Iako potpuno nepoznata ljudima oko mene, došavši u pratnji osobe koja je bila pozvana, nitko me nije pitao zašto sam došla, niti me tko poprijeko pogledao., svi su bili sretni da sam bila tamo.
I ja sam bila sretna, jer tako jedan lijepi dan, u društvu divnih ljudi kojima je na umu samo da žive, bez ikakvih grešnih razmišljanja, teško da ću ubrzo opet doživjeti. A meni se tog trenutka učinilo da se družim sa zaista „velikim ljudima“ jer njihov osmijeh i srdačnost daleko su privlačniji od brda novca kojem svaki dan težimo.