piše: Marko Sladić
Evo me na jednom našem otoku. Okružen maslinama i dalmatinskim borovima, sjedim na groti. U moru gledam rakovice kako se, nakinđurene raznom travom i morskim žbunjem, oprezno šuljaju za plijenom.
Razmišljam u kojem bih smjeru mogao krenuti. Otok nije velik, ali opet nije ni malen, taman za ispedalirati ga cijelog u jednom mahu.
Ustajem. Na leđa stavljam crveni ishabani ruksak napunjen svime i…



Ako vas je ovaj naslov zbunio, ispričavam se, nije od mene, već su mene i moje vršnjake od prvoga do osmoga razreda pučke škole svake godine ponovno učili da u određenim prigodama, po trgu i ulicama, mašemo papirnatim plavo-bijelo-crvenim i crvenim zastavicama i deremo se što nas grlo nosi.



