A TEK DA IMAMO SVJETSKI KONGRES

Ili je to modernim skorojevićima možda prebanalno

piše: Emil Cipar
Kao Hrvata i kao povratnika ugodno me je dirnula vijest kako će u …subotu, 8. veljače, u 11 sati, u parku Roseraie u Issy-les-Molineaux-u, bit otkriven spomenik „Matoš na klupi“ rad Ivana Kožarića, također francuskog đaka. Odigrat će se to uza sve prave počasti, uz nazočnost zastupnika u francuskom parlamentu i gradonačelnika André Santinia, zamjenika gradonačelnika za kulturu Alain Lévya, hrvatskog veleposlanika dr. Ive Goldsteina i hrvatske ministricu kulture prof. dr. Andree Zlatar-Violić.

To je veliko priznanje hrvatskoj kulturi i jedan od dokaza kako je ona dio europske i svjetske kulture i u njima ima i svoje mjesto.

Tim događajem okrunjen je dugogodišnji rad pariškog AMCA i njegovi članovi, a pogotovo njegov predsjednik Damir Perinić mogu konačno odahnutu.

Preko 14 godina je prošlo od ideje do ostvarenja. Isto toliko godina natezanja sa institucijama kako francuskim tako hrvatskim.

Mnogima Matoš ni danas ne ide pod kožu. Taj slobodni um koji se nije libio reći popu pop, a bobu bob i znao je biti vrlo neugodan političkim elitama.

Ali …taj Matoš bio je i jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, pa mu ta čast i pripada …prije ili kasnije.

I eto tom Matošu je ove subote 8. veljače otkriven odljev onog Matoša koji od 1972. nonšalantno sjedi na jednoj klupi na Strassmayerovom šetalištu i s Gornjega grada promatra svoj Štreberovac, kako je ovaj veliki politički oporbenjak i polemički pravdaš posprdno zvao svoj omiljeni grad i njegovu zemljicu Štreberiju.

I podsjeća na Matoševo vrijeme u Parizu.

Rekoh već kako me je ovaj događaj posebno dirnuo. Razmišljam o brojnim hrvatskim velikanima koji su jedan dio svoga života proveli u inozemstvu i u njemu ostavili svoje umjetničke tragove. Puno ih je i ne bih ih htio sve nabrajati. Bilo bi lijepo kad bi se sva ta mjesta obilježila, jer na ovaj način obilježena mjesta obvezuju na suradnju.

Ali …nema se o njima tko pobrinuti, jer Hrvati nemaju neku internacionalnu udrugu koja bi se o njima mogla brinuti i koja bi se upustila u mukotrpan hod kroz administracije.

Istina …postoji par samozvanih udruga, koje za sebe tvrde kako su od neke globalne koristi, ali one su više destruktivnog karaktera i više štete ugledu Hrvatske, jer slijede neke svoje osobne interese. One se mogu pohvaliti jedino svojim diverzantskim uspjesima kao što je raspad Saveza hrvatskih društava u Berlinu. Za tako što jesu sposobni, ali više od toga ne dopuštaju niti njihove intelektualne sposobnosti, a niti njihova opća društvena percepcija u hrvatskom iseljeništvu.

Samozvani predsjednik, jedne …isto tako samozvane hrvatske globalne organizacije mi je predbacio kako ja, Emil Cipar, budući da živim u Slavonskom Brodu ne mogu znati što se događa u Berlinu.

I ima donekle pravo! Kako bih ja mogao znati koje bjelosvjetske teme ima na dnevnom redu berlinski ogranak HDZ-a …na primjer. Istina …nemam pojma o tome, a priznajem kako me to i zanima kao lanjski snijeg.

Ali ja Emil Cipar, Hrvat koji živi u Slavonskom Brodu, znam kako se svake godine u Berlinu održava Međunarodni literarni festival i znam kako na njemu sudjeluju brojni hrvatski autori.

I isto tako znam kako niti jednom do sada nije bilo nikakvih kontakata između hrvatskih književnika koji su sudjelovali na tom festivalu sa bilo kojom hrvatskom udrugom u Berlinu. Netko je trebao posredovati kako bi do toga došlo.

Tko je taj netko?

Isto tako ja, Emil Cipar, Hrvat iz Slavonskog Broda znam kako u Berlinu trenutno živi najveća hrvatska živuća književnica Irena Vrkljan, književnica koja je majka hrvatskog ženskog pisma i koja je do sada bezbroj puta nagrađivana.

Književni opus Irene Vrkljan ne mogu ovdje navoditi, jer bi to prekoračilo okvire uobičajene kolumne. Spomenut ću samo jedan bilateralni značaj ove “hrvatske Virginie Woolf”, a to je njen prijevod Hrvatske ratne lirike.

Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je svoj trajan doprinos u hrvatsku i njemačku književnost i kulturu.

Eto …znam to, iako živim u Slavonskom Brodu. A znam i to kako je Irena Vrkljan već puno kolovoza doživjela u Berlinu i da nitko od onih koji u Berlinu i na globalnoj razini „krvare za hrvatsku stvar“ nije došao na ideju 21. kolovoza uručiti joj buket cvijeća. Za posebno glupe, koji još nisu skopčali …21. kolovoza je rođendan ove velike književnice

Ili je to modernim skorojevićima možda prebanalno.

Isto tako ja Emil Cipar, Hrvat iz Slavonskog Broda znam kako se u Berlinu svake godine održava Berlinski bienale. Zna tu ponekad zalutati neki hrvatski film. Znaju li o tom događaju nešto hrvatske udruge?

Što bi se sve moglo kad bi se znalo i htjelo …glupo je govoriti. Isto tako glupo kao i reći: Kako on u Brodu može znati što se u Berlinu događa?

U Berlinu se dnevno događa puno u čega bi se Hrvati koji tamo žive više decenija mogli uključiti, ali oni o tim događajima nemaju pojma, jer ih nema tko informirati, ne postoji netko tko bi osmislio pametan kulturni program u kojem bi svatko mogao pronaći svoje interese, a sve skupa bi poslužilo promicanju hrvatske kulture, kao što nas ovaj primjer iz Pariza uči.

Već dvadeset pet godina govorim kako nam je potreban Hrvatski svjetski kongres po uzoru na Židovski svjetski kongres.

Ali od toga smo miljama daleko, jer nemamo svugdje obrazovane entuzijaste kao što je to slučaj u Parizu.