LJEPOTA JE SVJETLOST U SRCU

piše: Marija Kukić
Janja je u mladosti bila prava ljepotica. Momci su se otimali za nju i svaki je želio pridobiti njenu naklonost. Mnogi su poželjeli uzeti je za svoju životnu suputnicu. Bila je misica  toga vremena i  toga podneblja.

Živjela je u mnogočlanoj obitelji. Život joj je bio skroman, mukotrpan… Kralo se sve što se moglo ukrasti   od škrte zemlje hercegovske.  No, Janja se uvijek znala izboriti  za ono što je željela pa tako i za budućeg supruga.

Kada je Janja stasala za udaju, mogla je birati među mnoštvom mladića. Najuporniji u udvaranju bio je Božo, ljepuškasti, skromni, pristojni mladić iz ugledne kuće. Iako se Božina obitelj nije baš oduševila  njegovim odabirom, nije se htjela  previše miješati u njegov život. Jer njegova budućnost ipak će biti samo njegova.

Ali, Janja nije željela Božu. Imala je ona već  svog „princa na bijelom konju“ za kojega se poslije i udala, preselila u veliki grad, izgradila veliku, veliku kuću, rodila četvero djece…

Sve je bilo dobro dok ju je zdravlje služilo. A onda je saznala da boluje od teške bolesti. Počela je obilaziti liječnike, bolnice…  Nakon mnogobrojnih operacija, terapija, zračenja, kemoterapija… bolest se primirila, ali ostale su vanjske posljedice. Lice, usnice,brada… otišli su nekako „ukrivo“, cijela glava joj se deformirala. Od nekadašnje ljepotice nije ostalo ni  LJ.

Za vrijeme jedne kupovine u gradu ugledala je Janja svog „odbačenog“ Božu. Odmah ga je prepoznala. Nije se puno promijenio. Osmijeh, oči, crte lica, boja glasa… sve je ostalo nepromijenjeno. Jedino je imao  nešto sjedina u dobro prorijeđenoj kosi.

O, kako se Janja uzradovala! Konačno je srela nekoga iz vremena svoje mladosti, nekoga iz njenog kršnog zavičaja. No, Božo je ostao ukopan kao kip. Nije prepoznao Janju.  Nije ju vidio godinama, a  sada  se promijenila do neprepoznatljivosti. Janja brzim koracima pohita Boži.

 „O, Božo, otkad te nisam vidjela! Kako si, Božo?“

„O, Bože, pa tko si ti? Ja te, ženo, ne poznajem!“

„Ja sam Janja, tvoja nesuđena iz mladosti. Zar me nisi prepoznao?“

???

Božo ponovno pogleda Janju mjerkajući je od glave do pete, prekriži se i progovori:

„O, dragi Bože, hvala ti, hvala ti,  što nisam oženio ovu ženu! Kako to ona  izgleda?“

Zna Janja kako izgleda. Svjesna je ona svog fizičkog izgleda. Nije ona zamjerila Boži. Pa, i zašto bi! Ona ima svoj život, muža, djecu, unučad koji je vole ovakvu kakva jest.

Znaju oni: Ljepota nije u licu, ljepota je svjetlost u srcu. (K. Gibran)

A Janja ima u  srcu ljepotu koja ih sve obasjava.

——————————————————————————————————————————

Dok pišem ove retke, na pamet mi dođe jedna davno gledana televizijska emisija iz života  Branka Ćopića. Vjerujem da svatko od nas zna onu prelijepu  Ćopićevu „Mala moja iz Bosanske Krupe.“

Priča Branko u emisiji:

‘Došao ja u grad kad začujem:

“Branko, Branko!“

Nastavim hodati ulicom, kad ono opet ženski  glas  poviče:

„Brankooo, Brankooo…“

Zaustavim se, okrenem, pogledam oko sebe, kad ono pokraj mene  stoji neka babetina, zgurena, izborana, neugledna.

“Branko, Branko, zar me ne prepoznaješ? Pa, kako si me mogao zaboraviti?“

???

„ Branko, pa ja sam ona tvoja Mala moja iz Bosanske Krupe.“

Ostao sam zapanjen.

„Ma, bježi babetino od mene!“ povikao sam.’

Zašto? Vrijeme je učinilo svoje. I ona je nekada bila i mlada i lijepa baš kao što je i on bio i mlad i lijep. Valjda joj je zato i posvetio stihove?  Ako je ona babetina, onda je i  on djedurina, zar ne?!

————————————————————————————————————————————–

Tko ne želi umrijeti mlad, morat će ostarjeti. Postat će baka, djed. Baš kao što sam i sama baka troje predivnih anđelčića.

Zbog njih s puno ponosa želim poručiti:  Ne prepravljajte moje bore – trebalo mi je puno vremena da ih zaradim!   (A. Magnani)

Ono najbolje i najljepše ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti. To se mora osjetiti srcem.  (H. Keller)

Usprkos borama i – upravo zbog njih!