ČEKANJE DUŽE OD LETA

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin-Salt Lake City/ Nikako pronaći najpogodnije vrijeme za pribilježiti koju riječ na stranicama Glasa.

S mjesta s kojeg pišem, a u odnosu na Berlin ili Zagreb, osmosatna je razlika.

Dok ova slova sričem po ovoj bjelini, nešto je prije pola noći po ovdašnjem vremenu i to još uvijek nedjeljnog dana 11. veljače, a europsko vrijeme je već na jutarnjim satima dan poslije, 12. veljače.

Dakle, šaljem pozdrave iz dalekog Salt Lake Citya, američke države Utah, gdje sa suprugom i mlađom kćerkom stigoh u netom prošli četvrtak u posjet (s višestrukim razlogom) starijem bratu koji tu živi više od dvadeset godina.

U stvari, iz Berlina smo krenuli u prošlu srijedu i trebali smo (zahvaljujući razlici u vremenu) u Salt Lake City, stići isto tako u srijedu, no tako se, igrom slučaja, nije dogodilo. Krenut ću redom.

Ovaj sam posjet dugo imala u planu. Moj dvije i pol godine stariji, i jedini brat više puta je od odlaska u Ameriku, dolazio u Europu, u Berlin, Zagreb, Bugojno… Svaki puta pozivao, mi planirali ali uvijek bi se našao koji razlog više (mala djeca, obaveze) putovanje odložiti za neka druga vremena. Evo, upravo ova.

-Sad nema više oklijevanja, putujemo, rekosmo. Brat i ja imamo milijun tema za razgovor, stotine doživljaja i (ne baš uvijek lakih) zajedničkih uspomena iz djetinjstva, mamin svijetli lik koji nas uvijek toplo dodiriju i spaja, ratne godine koje je proveo u gadnom logoru, naša izbjeglička iskustva, njegovo iseljenje u Ameriku, djecu koja nam se poznaju djelomice a ipak površno  …O, da, milijun tema i razloga za susret. Tome se dodade i zakazano vjenčanje bratova starijeg sina, pa eto, vrijeme je za taj dugi let preko Velike bare.

Vize za Ameriku (formulare online, pa slike točno određene veličine, termin za razgovor) dobismo s početka prosinca, pa rezervirasmo i povoljne avio karte. U prošlu srijedu, 07. veljače poletjesmo s berlinskog aerodroma Tegel.

Planiran je rani let u 06 i 40 do Pariza a potom nakon tri sata pauze, nastavak leta, pravac Salt Lake City. Trebali smo, zahvaljujući osmosatnoj razlici u vremenu, u Salt Lake City biti u popodnevnim satima srijede 07. veljače. Dobro čitate: trebali! Jer tako se nije dogodilo. A evo i zbog čega.

Naime, naš let i putovanje pretvorilo se u koračanje puževim korakom pa se ono što bi trebalo biti sat i pol leta do Pariza te potom 12 sati leta do Salt Lake City, pretvorilo i bukvalno, u tri dana jahanja.

Iz Berlina, agencijom Delta /Air France, krećemo sa sat vremena zakašnjenja. Vele, radi tehničkih razloga. U avion smo ušli na vrijeme a čekanje se potom razvuklo. Polijetanje smo dočekali s olakšanjem a posebno i slijetanje na pistu pariškog aerodroma Charles de Gaulle. Putnici koji su imali vezu za druge ciljeve unutar tog sata zakašnjena, propustili su letove. Suprug i ja pomislismo kako imamo sreću pa je naš nastavak leta predviđen nakon tri sata. Dakle, imamo još dva sata vremena do polijetanja za Ameriku. E, da, imali bismo, da smo mogli napustiti avion iz Berlina.

Naime, kao u lošem snu, u avionu ostadosmo zarobljeni narednih nekoliko sati. Putnici na izmaku nerava, djeca i male bebe u avionu plaču, informacije šture, francusko osoblje pojašnjava uporno stvari na francuskom a na engleskom vrlo malo. Uglavnom, zvanično, na pariškoj pisti je dva tri centimetra snijega (koje, vidimo kroz prozore, brzo čiste ralice), neki avioni nisu uzletjeli pa ovi drugi koji pristižu (među kojima je na žalost i naš), nemaju mjesto za parkiranje.

Naš avion je više od tri sata na pisti pariškog aerodroma ali ne može da se parkira pa svi putnici čekaju na izlaz. Nijemci do nas već su zakasnili na let za Nairobi, drugi za Los Angeles …Naša nada kako ćemo stići na let za Salt Lake City, sve je manja. Iako je i taj naš let dva puta pomjeran za po pola sata, iz aviona koji je doletio iz Berlina, iziđosmo nakon višesatnog (čudnog) čekanja, dovoljno dugog (predugog) da avion za Salt Lake City, propustimo za nekih deset minuta. I ne samo mi.

U zračnoj luci Charles de Gaulle, potpuni kaos. Većina putnika je toga dana radi čekanja u avionima kojima su doletjeli, propustila vezu za dalje, pa svi zajedno tražimo informacije, nove linije leta. Na stotine i stotine putnike i na šalteru Air France gdje rade tek dvije osobe, u potrazi za informacijom kako i kada dalje.

U kilometarski dugom redu za takvu informaciju, proveli smo te srijede 07. veljače, više od deset sati. Osoblje Air France je tek nakon šest sati, podijelilo (ne svima) bočice vode a pakete s nešto hrane nakon više od osam sati čekanja.

Negdje oko (blizu) pola noći dolazimo konačno na red. Sva informacija koju smo dobili glasi: nema drugog leta za Salt Lake City, ujutro se trebamo javiti ponovo kod agencije Delta, nema hotela za prenoćište, možemo se smjestiti i prespavati tu na aerodromu.

U tu svrhu podijelili su nešto tankih deka, ponešto podmetača i ležaljki. Većina putnika smjestila se po golom podu čekaonica, poneko na isto tako neudobnim sjedalicama.

Spavamo jednim okom, hladno je. Ujutro rano, oko 05 sati, tog četvrtka 08. veljače, već smo na šalteru Delte. Počinju raditi od 06 i 10. Doznajemo da imamo taj isti dan samo mogućnost letjeti do Minneapolisa a odatle za Salt Lake City. Ovu informaciju primismo s olakšanjem te se odmah zaputismo ka čekaonici ovog leta, u nadi da će ga stvarno biti.

I bilo je. Krenuli na vrijeme. Na letu dugu osam sati, kao da smo na kakvom tjelesnom i duhovnom oporavku nakon loše provedenog dana i još lošije noći. Jedemo, gledamo film, razgovaramo, ponovo dišemo (punim plućima), šalimo se, spavamo…

Neplanirano eto, američko tlo dodirujemo u Minneapolisu te tu vrlo brzo obavismo i kratki razgovor u pogledu vize, dobismo pečat migracijske službe u putovnicu. Čini se sve u redu. E, da, naše stvari, tri kofera, nisu (iako su trebala, prema tvrdnji u Parizu) stigla u Minneapolis. A bome, nema ih  niti u Salt Lake Cityju kamo smo doletjeli dva sata kasnije.

Četvrtak je, 08, veljače, popodne. Na aerodromu u Salt Lakey Citiyu ispunjavamo formulare u povodu izgubljene prtljage. Obećavaju nazvati ukoliko i kad pristigne. A mi ju obavezno trebamo, jer u (netom prošlu) subotu je svadba koje smo sudionik.

Jasno, dođe i subota, nema poziva s aeroderoma, nema naših stvari. Oko podne smo ponovo na aerodromu jer Delta ne odgovara na telefonske pozive. Ljubazni službenik veli kako vidi u računala dva (od tri) naša kofera na letu iz Pariza, avion slijeće kasno popodne. O trećem pojma nema. Jer naše stvari (ne našom krivnjom) kasne, odoboravaju nam i kupnju odjeće u određenoj sumi.

I tako, da ne duljim, u sasvim neplaniranom looku, nakon opće zbrke koja traje još od Berlina, preko Pariza, Minneapolisa i Salt Lake Citya, provedosmo svadbeno slavlje na američki način. Bijaše lijepo. U ovom gradu gdje prevladavaju mormonski usuzi, točenje pića i sve fešte završavaju prilično ranije nego li kod nas u Hrvatskoj, Njemačkoj.

Po povratku sa slavlja, sustigoše nas naša dva kofera. Trećeg, onog suprugovog, nigdje ni za lijeka.

Unatoč urednom posjedovanju markice kojom je kofer označen, ponovno trebamo kod Delte, prijaviti gubljenje dijela prtljage. Sutra, a po vašem vremenu dragi čitatelji, danas ćemo to. Radoznali smo kako će to sve završiti. No, ne damo da nam to pokvari posjet i doživljaj ove zemlje i dijela naše obitelji u njoj. Spremamo se u podnožje planina, okolni, turistički Park City, obilazak muzeja, trodnevni posjet Las Vegasu…

Dobro došli s nama, u Salt Lake City, Utah, USA. Nastavak (koji će nadamo se biti sretniji od dolaska) slijedi…