ZEMLJA NA DOHVAT RUKE

Piše: Juli Zeh
Prijevod: Aleksandra Brnetić

Balkan je poput horizonta. Što se mi više približujemo, to nam se on više udaljuje. Gledano iz Austrije, Balkan počinje već na slovenskoj granici. Za Slovence je Hrvatska najzapadnija zemlja Balkana. Pitate li jednog Hrvata za Balkan, pokazat će vam na sve strane svijeta: Balkan je tamo u Bosni! Bugarska je Balkan, također i Madžarska! Rakija u podne, netočni autobusi, žene s lošim zubima? Ne, Hrvatska nikad nije bila Balkan pa nije ni danas. Tko danas putuje u Hrvatsku, kreće na ekspediciju u zemlju koja je na granici između jučerašnjice i današnjice. Kao da su se u sjećanju Zapadnog Europljanina katalog za godišnji odmor i ratni izvještaji međusobno poništili. Hrvatske je tu negdje između.

Hrvatska ne spada ni u Jugoistočnu Europu. Zagreb je ipak malo zapadnije od Beča i malo sjevernije od Milana. Upitamo li ju za zemljopisni položaj, Hrvatska će raširiti ruke i, okrenuvši se oko sebe, reći: Ja sam Srednja Europa, to je jasno!
Ali što to zapravo znači Srednja Europa? Henry Miller jednom je bio rekao da se istina uvijek nalazi na rubu, dok je sredina stvari prazna. Vjerojatno nije ni pretpostavljao da će se jednoga dana tu spoznaju primjenjivati i na Europu.
Kad sam prije deset godina prvi puta putovala u Hrvatsku, bilo je to putovanje na rub Europe, pa čak i preko ruba. Kad sam izašla iz vlaka, doživjela sam neobičan kulturni šok. U to je vrijeme moja glava bila puna onih televizijskih slika iz „bivše Jugoslavije“ koje su tijekom rata godinama prevladavale u vijestima. Najednom sam se našla u Zagrebu, na Tomislavovom trgu, okruženom raskošnim zgradama iz 19. stoljeća koje su podsjećale na Beč ili Krakov pa mi se učinilo da sam u krivom filmu. Sve je to izgledalo kao sasvim normalna Europa a ne kao ratno područje. „Nemam pojma što sam očekivala“, zapisah tada u dnevnik. „Vjerojatno jednu ogromnu rupu od bombardiranja na čijem rubu sjede izbjeglice obučene u prnje.“

Iz današnje se perspektive čini kao da to nije bilo prije deset godina nego prije sto.  Nismo odgovorili na pitanje što nam balkanski ratovi mogu pričati o vezi između „ratnog područja“ i „normalne Europe“. To smo pitanje sasvim zaboravili. Ispod Tomislavovog trga danas se stvarno nalazi „rupa“ – tu je jedan od onih podzemnih shopping centara koje klonovi posjeduju po cijelome svijetu, i koji ne podsjećaju ni na što osim na same sebe.

Tko se danas prisjeti Hrvatske, neće mu se dugo pred očima odvijati film o razrušenim kućama, rasplakanoj djeci i vojnim kolonama. Ali u tom filmu nema ni maslina, vrčeva za vino ni pastelnih zalazaka Sunca. Što se tiče memorije slika, izgleda da se katalog za godišnji odmor i ratni izvještaji međusobno poništavaju. Hrvatska je tu negdje između. Zapadnoeuropska se javnost pita da li su Hrvati u ratu bili zločinci ili žrtve. Srbi su bili zli, a Bošnjaci dobri. A Hrvati? To nešto između.
Današnjeg putnika u Hrvatsku ne očekuje ni jugoromantika ni balkanski kaos nego društvo s jasnim ciljem: Europa. Ne misli se pritom na Europu duboko uvriježenih tradicija i poznatih identitetskih sukoba. Misli se na Ujedinjenu Europu, na onu mješavinu od slobodnog tržišta i političkog pragmatizma, koja ipak vrijedi kao čarobna formula za mir i blagostanje.
Pogotovu za blagostanje. Hrvati su u svojim glavama već odavno pristigli u europski potrošački raj. U uobičajenoj casual uniformi od tenisica i iPhona prošlost se ostavlja iza sebe, preko ratne prošlosti prelazi se isto tako energično kao i preko nacionalističkog vrenja ili ostataka etničkih previranja. Malo po malo s podesta se skinulo generale „domovinskog rata“ i, ako je bilo potrebno, uz pritisak Europske unije izručilo Den Haagu. Mjesta, koja su odlaskom nacionalnih junaka ostala prazna, popunjena su tajkunima, onim novopečenim supermanima, koji su tijekom privatizacije državnih poduzeća između sebe podijelili bivše narodno vlasništvo. Umjesto branitelje iz Domovinskog rata slavi se turbokapitaliste, a jahte im i afere  o njima pune stupce žute štampe – od ovoga nema bolje ilustracije za promjenu sistema vrijednosti jednoga društva.

Što ako zakaže čarobna formula?
Isto tako kao i u ljudi na Zapadu, tako i u Hrvata ljubav prema Europi nema romantičnu podlogu. Za mnoge je pitanje egzistencijalnih potreba – posao, socijalna pomoć, izobrazba, medicinska skrb i u najgorem slučaju hrana i topli stan. Financijska kriza duboko se odrazila na neuposlenost koja je porasla gotovo na dvadeset posto. Dosta je onih koji još imaju posao, ali već mjesecima ne dobivaju plaću. Preko facebooka danima se tisuće demonstranata dogovara kako će po hrvatskim gradovima zahtijevati ostavku hrvatske vlade. Uz proteste protiv korupcije i političara koji su zakazali, čuju se i prvi kritički tonovi protiv Europske unije. To su posljedice političke trgovine koja vrijedi na cijelome kontinentu: ljubav prema Europi za životni standard. Ako zadnje ne raste, prvo pada.
Obično se misli da je Balkan oduvijek bio laboratorijem europske kulture. Tu se na najmanjem prostoru može kao ispod povećala promatrati europsko biće. Hrvatska je najnoviji dokaz da ima nešto u tom klišeju. Kao u ubrzanom filmu ova zemlja trčećim korakom prolazi kroz velike pretvorbene procese koji su nakon Drugoga svjetskog rata iz temelja promijenili Zapadnu Europu. Linija razgraničenja između „Staroga“ i „Novoga“ svijeta ni u kojem slučaju ne prolazi preko Atlantika. To zapravo nije zemljopisna linija već je to linija koja označuje promjenu u mentalitetu i načinu života. U Staroj Europi sve se vrtjelo oko pitanja suživota i sudaranja različitih kultura. Nacije i individue borile su se za pravo na razliku i opjevavale ju. U Novoj se radi o prilagodbi. Ona smjera ukidanju granica, približavanju, integraciji, usklađivanju i šansi za ravnopravnost, ukratko: njoj nije do naglašavanja nego do niveliranja različitosti. Individualizam je pravo da se isto tako izgleda, da se jede i da se radi kao i drugi. Najveća vrlina nije u svojeglavosti već u najvećoj mogućoj fleksibilnosti.

Hrvatska želi napredovati.
Hrvatska želi napredovati. Stoga snage Novoga i Staroga vode ogorčenu bitku. Na jednoj se strani podmićuje i vara, a na drugoj posprema i pomeće. Bojna linija prolazi uzduž i poprijeko kroz društvo, a nerijetko čak i između pojedinaca. Kao novinar i novinski nakladnik Ivo Puki Pukanić, kojeg je ubila bomba, neumorno je nastojao rasvijetliti korupcijske afere svoje zemlje, ali je pri tome svoju sve veću moć koristio da bi i sam postao dio mafijaške igre u kojoj je dobro zarađivao. Bivši premijer Ivo Sanader važan je motor pokretač za modernizaciju. Prekinuo je sa slavljeničkonacionalnim naslijeđem Franje Tuđmana, lišio moći ultradesne krugove svoje političke stranke i postao galionskom figurom hrvatskog puta u Europsku uniju, sve dok ga nakon prestanka službovanja nisu uhitili zbog velikog gospodarskog kriminala.

U postkomunističkim društvima redovito je na standardnom programu nesveta alijansa između politike, gospodarstva i organiziranog kriminala. Korupcija je epidemija koju je teško zaustaviti i koja društvo napadne od najviših do najnižih razina. Mnogi Hrvati rade na crno jer ne vjeruju političkoj klasi i jer ne žele priuštiti porez državi koja im malo toga može ponuditi. Kako ljubav prema novcu ne stvara pravu zajednicu nego svrsishodni sistem od milijuna praktički mislećih pojedinaca, tako takva ljubav ne vrijedi puno kad se radi o tome da se društvo drži zajedno.
Aktualna kriza ugrožava hrvatski put u Europsku uniju – tako se govori. Ali iza trenutačnog kritičkog štimunga protiv Europske unije krije se puno važniji refleks. Intuitivno i bolje nego neke zapadnoeuropske zemlje Hrvatska je shvatila što čini demokraciju u 21. stoljeću: Hrvatska napušta sustav vrijednosti i pretvara se u corporaty identity. Iz toga proizlazi da su mafijaški klijentelizam, novinari koje se ubija bombama i uhićeni premijer zapravo problem imidža. Isto tako kao i proganjane manjine i glorificirani ratni zločinci. U društvu koje je shvatilo tu povezanost, korupcija, nacionalizam i druge balkanske natražnjačke sentimentalnosti dugoročno gledano nemaju šansu protiv jeans hlača i iPoda.

Izgleda kao da je burna povijest – strani vladari, egzil, progoni i gastarbajterske seobe naroda, Hrvate preoblikovala u prave umjetnike preživljavanja i prilagođivanja. Mlade ratne izbjeglice bile su prisiljene živjeti u raznoraznim zemljama. Bez problema su naučili engleski, njemački, talijanski i švedski, studirali su mijenjajući mjesta studiranja i našli su posao. Nikad se iz njihovih usta nisu čuli pojmovi „kriza identiteta“ ili „migrantsko podrijetlo“. Što se tiče fleksibilnosi i pragmatizma, nitko ne može ništa nabajati protopičnim Srednjeeuropljanima.

Ako je Balkan kao horizont, tada se Hrvatska suludim tempom kreće u suprotnom pravcu, ravno u praznu Sredinu Europe. S obzirom na jugoslavensku povijest to se ne može  sažaljevati. Melankolični tonovi između ovih redaka posljedica su jednog osobnog problema. Putujte tamo, pa ćete me možda razumjeti. Tko danas putuje po Hrvatskoj, otišao je na ekspediciju na granicu između jučer i danas, između starog i novog. Taj će putnik ustanoviti da ta granica siječe vlastito srce.

Izvor: Merian, Reisezeitschrift, Kroatien, Jahreszeiten Verlag, Hamburg, Heft 6/2011