KAKO NAS JE UČIO TADIJA

SUSRETI
piše: Emil Cipar
Slavonski Brod/ Prošlo je četiri godine od smrti Dragutina Tadijanovića …Tadije, kako Brođani i njegovi brojni prijatelji kažu. Šta se sve nije tada reklo, onih dana u studenom 2007. kada je svijet doznao za Tadijinu smrt; Napustio nas Tadija zauvijek …nema više Tadije među nama…

Četiri godine kasnije. Tadijanovićev dom u ulici Ante Starčevića br. 8 u Slavonskom Brodu. Okupili se Brođani i prijatelji obilježiti godišnjicu smrti.

Događa se često da obilježavanje godišnjica velikih i slavnih s vremenom izblijedi. Priredbe pripremljene za tu priliku postaju kopije prethodne, zanimanje opada i proslava obljetnice postaje samo jedan termin u kalendaru na kojega se iz nekog razloga mora ići.

Mora se dogoditi čudo kako bi se održalo zanimanje, kako bi se pobudilo novo…

I dogodilo se čudo. Tadija nije mrtav. On živi dalje tu među nama, nadahnjuje nas …iznenađuje nas novim djelima, novim spoznajama o životu. Zahvaljujući Tadijinoj sklonosti …sačuvati sve s čim je u životu dolazio u kontakt, sva pisma, sve čestitke, darove…

I nakupilo se toga dosta. Nije ni čudo, jer Tadija je živio dugo. Tako se nakupilo i bezbroj likovnih radova, njegovih prijatelja i suvremenika. Mlada kustosica doma-muzeja Dajana Džakula, napravila je od manjeg dijela bogatog fundusa jedinstvenu izložbu. Prikazani su različiti likovni radovi u različitim i najneobičnijim tehnikama …kemijska olovka na papirnatom ubrusu …na primjer.

Zidove Tadijinog doma trenutno krase 60-tak slika najpoznatijih hrvatskih likovnih umjetnika prošlog stoljeća …Oton Gliha, Vojin Bakić, Josip Generalić, Antun Mateš, Marko Trebotić, Anka Krizmanić… Tematski ih veže prijateljstvo s Tadijom, jer slike govore o nekom susretu s njim, o nekoj zgodi koja je dio bogatog Tadijinog života.

A Tadijin život nije bio samo bogat godinama već i sadržajima. Akademik Dubravko Jelčić koji je Tadiju poznavao i družio se s njim preko pola stoljeća pojasnio je Tadijinu tajnu ljubavi prema životu:

-Tadija je volio život. Uživao je u svakom njegovom trenutku …u vožnji tramvajem, u kupovini na tržnici, u šetnjama gradom, u posjetima rodnom Rastušju. Sačuvao je sve što bi ga moglo podsjetiti na proživljene trenutke.

Dajana Džakula je jedinstvenom izložbom i znakovitim govorom pri otvaranju, uspjela pobuditi zanimanje za nove mogućnosti koju pruža bogata Tadijina zbirka u Domu. I mrtav …Tadija inspirira, potiče, naprosto provocira nove ideje… A one nisu ograničene ni vremenom ni prostorom, ni načinom izražaja… jer Tadija se u svome životnom stoljeću družio sa novim idejama, skupljao ih, sačuvao i obvezao nasljednike…

Svaka salveta sa crtežom i potpisom, svaka od preko 6000 knjiga sa bilješkama i posvetama u njoj …vrijedna je jednog novog, zanimljivog događaja.

Dan nakon otvaranja izložbe pod znakovitim nazivom „Skice sa dna ladice“, jedan obični dan u mome životu. Odlučih ga posvetiti Tadiji, razmislit o njemu, njegovoj sposobnosti uživanja u životu.
Subota je …za mene dan kao i bezbroj drugih subota prije toga. Scenarij je ritual koji se događa svake subote i nakon kratkog vremena potisneš u zaborav sve protekle subote, protekli život…

Nedjelja nakon toga. Isto samo jedan od dana koji liče kao jaje jajetu na prethodne. Pišem kao i bezbroj puta prije toga. Preda mnom na stolu ceduljica. Običan račun za kavu. S jedne strane piše: Caffe bar „Kavana Mala“, Trg I. B. Mažuranić 9.. Slavonski Brod, Račun 103 05. 11. 2011, Naziv robe: kava, kol. 1, cijena 6.00. iznos 6.00, iznos računa (kn) 6.00. PDV (23%), osnovica 4,88, porez 1.12.
Još piše da je račun izdao Filip.

Normalno bi ta ceduljica ostala na stolu u „Kavani Maloj“. Ali kako rekoh odlučio sam taj dan posvetiti Tadiji, pa sam razmišljajući što bi on učinio s njom na drugoj strani napisao sijedeće:

Prva subota u studenom 2011. Kavana Mala na korzu. Pijem kavu vani …uživam u jesenskom suncu. Mija Ferić šeta korzom, slikam ga, razgovaram kratko s njim. U stresu je zbog promocije knjige, pa želi biti sam. Ispekao je izvrsnu lozu, poziva me nakon promocije na čašicu. Od društva za susjednim stolom posuđujem kemijsku olovku. Izuzetna je …nije od onih jeftinih na kojima stoji neka reklama. Ova je dio nekog skupocjenog pribora. Izvrsno leži u ruci.
Moje aktivnosti sa zanimanjem prati dvogodišnji dječačić čiji roditelji sjede za susjednim stolom. Promatra i mene i fotoaparat na stolu, krupnim, znatiželjnim očima.

Tko zna …možda moja unuka Lina, koja je otprilike jednako stara istovremeno promatra nekoga drugoga u Remscheidu …1400 km daleko odavde. Razmišljam o tome, nudim dječaka bonbonom i mislim kako bi Lina sama zavukla ručicu u džep moje jakne i potražila bonbon.

Tu scenu iz mog života zamrznuo sam onako kako me naučio Tadija dan prije. Dok pišem ove retke ponovo ju proživljavam i divim se Tadiji. I zahvalan sam mu da me je naučio uživati u životu. Ostavio sam po raznim stolovima diljem svijeta, bezbroj sličnih, neispisanih cedulja …veliki dio moga života otišao je u zaborav. Puno toga nepovratno. Već se sada radujem idućem posjetu Tadijanovićevu Domu u Starčevićevoj 8, u Slavonskom Brodu i idućoj životnoj lekciji.