KOLEKTIVNA AMNEZIJA

SUSRETI
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Eto, propustih pogledati taj „heiß“ …kako ga opisa i njemački komentator …rukometni susret Hrvatske i Srbije. U mom se srcu žeđ za umjetnošću izdigla iznad, i radoznalost me odvela u noćni Berlin. Točnije u Frankfurter Allee 91 gdje neupućenima skoro sasvim skriven, obitava Muzej američke umjetnosti u Berlinu, Museum of American Art, jedan konceptualni  muzej koji oslikava  razvoj moderne umjetnosti, antipod suvremenim muzejskim prostorima  …nezavisni umjetnički prostor u kojemu se, osim stalnog postava, održavaju predavanja, prezentacije i projekcije suvremene umjetničke produkcije …kako stoji u opisu koji pronađoh na internetu.

Slijedim upute umjetnice koju nazvah tijekom dana …zvono …pa kroz dvorišni prolaz …ništa …aha, tu je …vrata … poput obična stana uređeni prostor …i nađoh se u svijetu umjetnika, jednom dnevnom boravku gdje gosti sasvim neobavezno zauzeše mjesta po stolcima, podu, uz vrata. Upoznajem  one na susjednim stolcima. Razgovara se njemački, engleski, hrvatski, srpski …svjetlo se gasi i projekcija počinje…
Eto takav je bio uvod projekcije video-radova vizualne umjetnice Ane Bilankov. Prikazani su njeni kratki, raniji video uradci ali i novi, prošlogodišnji rad naziva „U ratu i revoluciji“  iz produkcije Hrvatskog filmskog saveza. Isječak ovog videa koji pogledah prije nego nazvah umjetnicu i najavih dolazak i zanimanje za njen rad, i privukao me, bolje reći …odvukao me …namamio u noćni Berlin.
„U ratu i revoluciji“ priča je  iz obiteljske povijesti Ane Bilankov. I tko zna koliko drugih sličnih. Priča je stavljena u širi kontekst i progovara na zanimljiv i izazovan način, o osobnoj i kolektivnoj amneziji tijekom političkih promjena i rata početkom 90-tih u Hrvatskoj. Ili gdje drugdje.

Priča slijedi pokušaj prisjećanja 97-godišnje Božice Žalac, autoričine bake. Nad knjigom „Škola u ratu i revoluciji“ Božica Žalac, pokušava prizvati sjećanje na  vrijeme iz drugog svjetskog rata kada je bila učiteljica u antifašističkom pokretu. Knjigu je napisao bakin suprug, Tomo Žalac. U njoj je i fotografija bake, tada učiteljice, s njenim učenicima. Ali, ne ide to …baku sjećanje izdaje.
Krhkost bakina sjećanja suprotstavljena je stanju kolektivne amnezije i pokušajima sustavnog brisanja koje je hrvatsko društvo prelazilo ranih devedesetih, nestajanju knjiga, likova, događaja sjećanja na neko drugo, „ono“ vrijeme, te sustavno uklanjanje takve literature iz knjižara i knjižnica što je određenom znanju onemogućavalo čuvanje i prenošenje ….stoji …parafraziramo … u brošuri o autorici i filmu.  Zanimljiva tema. I zanimljiv video uradak. Prikazan je već s kraja godine široj publici u Zagrebu, Rijeci i Berlinu.
Ana Bilankov, rođena je 1968. U Zagrebu. U smijeru povijesti umjetnosti, fotografije i germanistike, školovana je u Zagrebu, Berlinu, Wiesbadenu i Mainzu. Nakon projekcije u Muzeju suvremene američke umjetnosti progovorih s autoricom riječ-dvije…
-Prostori, urbani krajolici i ljudi u njima, odnosi ljudi u prostorima i njihovim unutarnjim prostorima …to je ono što me zanima, kaže Ana Bilankov.
–Živim već deset godina u Berlinu. Ovo je bila neka selekcija mojih radova. Ovaj sam dovršila u jesen prošle godine, prikazan je u kinu Arsenal s kraja godine i u Tuškancu u Zagrebu, Reakcije su …pa tek se malo to sada zalaufava. Knjiga o kojoj pričam u videu, i ona je nestala s početka devedestih iz knjižara.

Sad je tema već malo došla u javnost. Film je sasvim novi i tek će se sada to početi vrtiti. Nijemcima je to zanimljivo. Žele znati što je bilo u Hrvatskoj  početkom devedesetih, kako se to događalo, koje posljedice je imalo.  Meni je bila prvotna motivacija raditi to kroz osobnu prizmu, intervju s bakom koja ima 97 godina i koja je na nekoj granici sjećanja-nesjećanja. Ostali su neki fragmenti sjećanja na koja ju tijekom razgovora, nastojim navesti, izvući iz tog nestajanja.

Je li umjetnik taj koji prvi treba  ukazati na takve teme, pojave, događaje?
–Da je to uloga umjetnika, to se slažem. Ja imam i tu potrebnu distancu jer  živim u Berlinu duže vrijeme. Osjećaj slobode misli je ovako možda veći. Ovaj moj rad nije dokumenaristički jednosatni prilog o svim faktima. Radila sam istraživanje ali sam ga uklopila u jednu poetsku, osobnu priču s bakom.  Nadam se kako će to nekog ponukati da napravi obimno istraživanje, dugometražni film na tu temu. Ja sam željela prenijeti osjećaje.

Koje teme Vas zaokupljaju?
–Prvi studij mi je povijest umjetnosti i germanistika, a onda postidiplomski fotografija. Radim kontekstualno, inspiriraju me mjesta na kojima radim, prostori. I za ovaj video sam stalno bila u Hrvatskoj. Istražujem. Pitam. Mislim da postoji dovoljna vremenska distanca. Ali ljudi su ipak iziritirani jer dirate u jednu takvu temu, imaju strah pričati o tome, time sam bila jako iznenađena.

Što sad radite, koje teme su sljedeće?
-Ovo je bila specifična priča. Imam sad drugu temu, ali je na razini ideje …

Živite za stalno u Berlinu?
–E da, za stalno …da, ali  sa stalnom prisutnošću i u Hrvatskoj. I ovaj film je financirao Hrvatski auduiovizualni centar putem Hrvatskog  filmskog ssveza. Za film sam imala podršku u Hrvatskoj. Berlin ima otvorenost za umjetnike ali je konkurencija jako, jako velika. Misaono, po nekom osjećaju, kontekstu, internacionalnosti, Berlin je širi, veći …jedne naše novine su to nazvale “utočište za kozmopolite“, a nas …”umjetnici koji su pobjegli od Thompsona” …ovdje ta otvorenost iustinu postoji.

U kojem se društvu ovdje krećete?
–Ovdje se krećem u umjetničkom svijetu. To i nije teško, sve koje poznam su umjetnici, ponekad poželim upoznati i neke druge ljude …

Eto, bila je to jedna  zanimljiva večer u Muzeju suvremene američke umjetnosti. Jedan svijet u koji rado bacim pogled, na čije ideje i teme rado obraćam pozornost. Učinilo mi se ljepšim provesti takvu večer od one što ju je nudio „heiß“ rukometni susret pun nacionalnog naboja. Pražnjene baterija. Stvar ukusa i potreba.
Susret s Anom Bilankov i njenim video radovima, hrvatskim, berlinskim, umjetničkim svijetom, drugog je smjera. Dira, otvara, propituje, puni baterije …Bogatija je ta hrvatska berlinska umjetnička scena nego se to čini na prvi pogled. Treba baciti i drugi …Nadamo se bit će prigode uskoro to učiniti.