U RIMSKIM KATAKOMBAMA

S hodočašća u vječni grad      …II. dio      /pročitajte i I. dio/

piše: Marija Matijašević
foto: Alfred Matijašević
Rim/ Grad je dobio ime po blizancima Romulu i Remu. Prema legendi njih je odgojila vučica, svojim mlijekom. Prilazimo Katakombama. Čekamo dugo na red, a kada dođemo do samog otvora, čeka nas hrvatski svećenik koji tu radi. Jako je šaljiv, priča nam dogodovštine svog života, od rata u kojem je bio, i u zatvoru, i mnogim drugim doživljajima, puno viceva. Objašnjava nam …Katakombe su 20 m pod zemljom, 54 stepenice, ima ih 60 u Rimu, i  tko ima problema sa srcem ili astmom, neka ne ide a osobito oni koji imaju strah od podzemlja i uskog prostora. Mnogi to imaju, ali svi idu. Idem i ja.  Kod toga se uvijek sjetim, kako u Svetoj zemlji nisam bila na Lazarevom grobu, koji je bio isto 20 m  pod zemljom, i to mi je uvijek žao. Uspjela bi. Ovaj puta sam riskirala.

Usko je, spuštamo se pojedinačno, jedan za drugim, samo tri pazitelja su tu i tamo, ograđeno je štrikom, tako da ne možemo krenuti drugim smjerom.  Čuvar nam priča da neke koji su zalutali nisu ni do danas našli. Katakombe su nekada bile izvan grada.
“Kalistove katakombe”, “Sv. Sebastijana katakombe”, “Sv. Agneze katakombe” …te katakombe su groblja kršćana, jer se oni nisu htjeli pokapati s poganima. Prije su kršćani, koji su bili siromašni, svoje umrle pokapali u svom vrtu, da budu s njima.
Tijela mrtvih premazivali su s uljima i mirisima, da ne bi zaudarali i da bi sačuvali dulji vijek raspadanja. Tu je pokopano i 16 Papa.

Tu je grob svete Cecilije, to je i jedini skelet koji smo vidjeli. Sveta Cecilija je poginula za svoju katoličku vjeru. Najprije su je mučili i na trgu skinuli golu, no u trenutku joj je narasla kosa, koja joj je pokrila cijelo tijelo. Kako su joj mačem htjeli odrubiti glavu, pa nisu uspjeli, od prvi puta, zato ima ožiljak na vratu.  Pokopana je tako da je lice okrenuto prema dolje i pokrito kosom, a ruke svezane. Sv. Cecilija je puno pjevala, tako da je ona zaštitnica glazbenika i pjevača. Propovjedala je “samo je jedan Bog i tri božanstva”.

Odlazimo u Baziliku sv. Pavla izvan zidina. Sv. Pavao je prije progonio kršćane. Obratio se kada je pao s jedne životinje, ne zna se pouzdano s koje. Od tada je postao najveći vjernik. Prvi apostol pokopan u Rimu. Svetog Petra pribijaju na križ, ali on zahtjeva da ga pribiju naopačke.
Vozimo se pored Aurelijevih zidina, izgledaju kao one oko Dubrovnika, i građene su sitnom ciglom. Cijeli stari dio Rima je njima opasan.

Kako je ova godina, Godina vjere, mi u Bazilici možemo tražiti oprost grijeha, kod toga izmoliti, Vjerovanje, Oče naš, ispovjediti se i pričestiti, naravno ako nemaš velikih grijeha, kažu. I za pokojne isto tako izmoliti.
Kasnije nam je voditeljica pričala, da se na Bistrici izlazi iz crkve natraške van, tako da se grijesi ostave i ide se opet ispočetka. Nisam znala.

Na ovoj Bazilici su zazidana desna Sveta vrata, i ona se “provaljuju” samo, kada Papa uvodi vjernike u Svetu godinu. Ulazimo unutra. Zastao mi dah. Sva bogatstva svijeta su tu, s desne strane je nacrtan lijes Svete Marije, pokraj nje kleče apostoli. Voditeljica priča, ja isprobavam; kuda god da idem na lijevo i na desno ili u sredinu, lijes se okreće prema meni, zamislite si vi tu tehniku slikanja, u ono vrijeme, danas to ljudi ne mogu ni izmisliti. Toliko me to fascinira, stalno isprobavam i hodam po crkvi – perspektiva je očaravajuća.

Rim je kolijevka kršćanstva.

treći dan
Idemo na doručak, “Švedski stol”, pod navodnicima. Moram i ovo spomenuti …ljudi sjede s kapama i maramama na glavi za stolom, pričaju cijelo vrijeme, glasni su, starija populacija ne upotrebljava pribor za jelo, a da i ne govorim koliko trpaju na tanjure, jer nema poslužavnika, pa se često prolije kava ili neki drugi napitak. Dva kroasana, dva velika peciva, jogurt, žlica, salame, sira, šalica kave, okrugla marmelada i med, dvije šnite kruha.

Sada polazimo na audijenciju kod Pape. Neki se obukli svečano, neki jeans, a neki i trenerku, neki hrvatske dresove i kape, koje i ne skidaju na misi, dok ne dođe talijanski redar i ne skinu im.
Dolazimo ispred Petrove crkve, stolci su složeni u redovima, a između ima 2 metra mjesta za proći. Svi smo nestrpljivi, vidjet ćemo Papu. Redari imaju puno posla i službeni su, kontrola taški, ne smije se ništa  …kao kišobran, veliki ruksaci, nešto špicasto …nositi, samo mala taškica. Sjedamo u popunjene redove, negdje deseti po redu. Muž odlazi naprijed radi slikanja, stajati će tamo, onda će se vratiti sjesti. Ljudi zauzimaju mjesta, koja tako i tako poslije ostanu prazna.
Petrov plac je prepun Hrvata, ima još i drugih, ali u manjini.
A onda evo ga, dolazi svojim autom, i ono pokraj nas, popreko i po duž između naših redova, vidjela ga ja na blizu … ostario mi je i mršav je …jadan moj Papa.

S njegove lijeve strane, sam u prvome redu skupa kardinala, sjedi naš kardinal Bozanić, počasno mjesto; ne bi me ni čudilo kada bi on bio idući papa, iza njega sjede svi naši i ostali biskupi, svećenici i bogoslovi. Sa svake strane stoji papinska garda sa kopljima. Nakon predstavljanja, Papa pozdravlja svakog na njegovom jeziku, kod toga svi mašu zastavicama i kliču, ali kada je počeo na hrvatskom, a bili smo zadnji (šećer na kraju stalno su govorili) gromki glasovi su odjeknuli okolicom. Kod toga je Papa raširio ruke, svoje drage ruke i dugo ih držao nad nama. Pa kome ne bi potekle suze, i danas. Hvala Bogu da sam i to doživjela. Rekao je da se molimo za našu obitelj, i da će svi predmeti koje smo kupili biti blagoslovljeni.

Nakon toga smo svi zapjevali “Krist na žalu”, pjesma se orila Petrovim placem. Opet i opet.

Kasnije nam priča voditeljica, kada je Papa Ivan Pavao II.  bio ranjen na Petrovom trgu, na dan Gospe Fatimske, i kada je iz njegovog tijela izvađen metak, nakon ozdravljenja ga je stavio na krunu Gospe Fatimske u znak zahvalnosti, što mu je sačuvala život.

Papa Ivan Pavao II. je prvi priznao Hrvatsku.

Na ovoj crkvi je na kupoli križ, u tom križu je uzidan komadić drveta od Isusovog križa, na kojem je bio razapet.
Ulazimo na svetu Misu zahvalnicu u Petrovu crkvu. Crkva je golema, pregolema, a kupola na njoj je jedno od svjetskih čuda; tu je Mikelanđelo pokazao svoje remek djelo, na kojem mu zavidi cijeli svijet; takovo nešto nema nigdje, niti to može bilo tko još jednom nacrtati, pogotovo kupole, plafone. Sjećam se jednog filma o tome kada je godinama ležao na nekim krpama na skeli i crtao ljude u normalnoj veličini, svaki mišić, svaki lik i tijelo je u bojama, prelijepo, zadivljujuće, očaravajuće. Mislim da nisam na zemlji.

Trebala bi živjeti godinu dana u Rimu, da vidim svaku sliku i svaku crkvu i svaki detalj crkve. Sa lijeve strane na kupoli su krugovi, koji su prema tebi normalno okrugli, ali kako se ti mičeš oni idu s tobom. O Bože!  Pod od mramora, kao i sve ostalo, sa slikama smeđe boje, glanca se i nema ni mrve razmaka da se vidi gdje je spajanje.

Misa je samo za Hrvate, sjedamo u treće redove, jer će bogoslavi tu u prve redove, no kasnije se uspostavilo da će oni sjediti sa strane do oltara, pa se mi pomičemo u prvi red, super.
Misu služi kardinal Bozanić. Poslije mise ne možemo u Kriptu sv. Petra, previše je tu ljudi. Gledamo odozgora, i to je dosta, to neviđeno bogatstvo izrade okolo i unutra, samo sjaj u očima je još manji.
Vidimo s desne strane grob Ivana Pavla II. U staklu je, i ne može se blizu, nakon što je bio od jednog pomahnitalog “hodočasnika” oštećen.
Nakon svete Mise izlazimo van – da, dragi Bože hvala Ti – ipak sam na zemlji…

S lijeve i desne strane Petrovog placa su kolonade sa po tri reda ogromnih stupova, blago zavijeni prema crkvi, no ima jedna označena točka na sredini placa, na koju se stane i od tuda se vidi cijeli red kolonade, ali samo po jedan stup prvoga reda, dok su drugi “pokriveni”, na milimetar. Ta točka je nedaleko od obeliska, kojeg je 800 ljudi dizalo, visok je 25 metara –  originalni je iz Egipta …