događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Berlin/ “Srdačno Vas pozivam da nam se pridružite na našoj završnoj svečanosti u nedjelju, 9. srpnja 2016. u 13 sati u dvorani Hrvatske katoličke misije (Feldstr. 4, 13355 Berlin – Wedding), stoji u pozivu što ga je uputila koordinatorica i učiteljica Hrvatske nastave Berlin, Gordana Kešina.
Naime, već tradicionalno, Hrvatska nastava na kraju školske godine organizira svojevrsnu završnu priredbu na kojoj djeca i učitelji prezentiraju svoj rad, poznavanje hrvatskog jezika,…
piše: Branka Oreb-Jerković
Nikad nisam upoznala dida Nikolu. Kao mladić otplovio je iz Vignja na poluotoku Pelješcu u Južnu Ameriku. Otišao je na neizvjesno putovanje priko oceana, s kartom u jednom pravcu. I više se nikad nije vratio u rodni kraj. Iza sebe je ostavio baku mi Teru, s trbuhom do zuba i moga oca koji je tada imao samo dvije godine.
Nije bio sam u toj avanturi života, bile su to godine iseljeničkog buma iz Dalmacije a većini je bio cilj iskrcati se u Argentini. Procjenjuje se da se upravo u tu zemlju,u razdoblju od 1926. do…
piše: Sonja Breljak
–Mislim da je red da se i ‘vidimo’ nakon toliko godina…Ovim riječima mi se, nakon što “primih” prijateljstvo na fejsu, javila Branka Oreb-Jerković iz Splita.
O, da, moje srce pritom, zakuca kao zlatan sat, kako poradi prijateljstva tako i u očekivanju i slutnji možda i nove suradnje i kvalitetnog rukopisa na ovim našim stanicama. A to se može, s pravom očekivati.…
piše: Filip Ćorlukić …iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Oko deset sati čula se jaka eksplozija iz područja kolodvorske zgrade. Uskoro smo čuli da su partizani dinamitom otvorili skladišnu blagajnu, to je ona od koje otac imao ključeve. Nešto kasnije došla su na vrata našeg stana dva partizana. Kad im je majka otvorila vrata uljudno su pozdravili i pitali je li drug Stipo kod kuće, na što im je majka ustrašeno rekla da je otišao na gradinu i da se još nije vratio. A je li šta ostavio za nas – pitali su i dalje ljubazno. Rekla je da jest, ali to ona ne može skinuti, pa neka se jedan od njih popne gore i uzme.…
tekst: Dijana Čupić
Svako me jutro, tog ljeta, budilo stado ovaca koje je kretalo na ispašu i prolazilo iznad sela po rubu brda Oštri vrh. Nad kućom je još bio jutarnji hlad. Po cijelom polju već je bilo razliveno sunčano ljetno jutro. S druge strane brda, u selu Kongori, sunce je bilo nad selom već ima sat vremena. Zato su ih proglašavali vrednijima, a nas Borčance ljenijima.
U toru me čekalo moje stado janjaca. Blejali su i meketali. Odvela sam ih na pašu u polje.…
Sven Adam Ewin
Da, ja sam stijena koja bi htjela u se,
Jer ovdje gore vrela plazma mi fali!
(Ko Lot i žena kad ono vraćaju se
Iz pakla grijeha ka zavjetnoj normali.)
Čovjek i kamen, voda i travke busen,
Sve što je gore za prapočetkom žali.
I sve bi natrag u svoje uteruse,
Gdje dotiču se počeci i finali.…
Komentar na tekst “Kurikularna reforma”
B.Mikulic/04.07.2017./ Prije par godina sam u Večernjaku našao pitanja iz hrvatskog jezika koja bi trebali znati kandidati na državnoj maturi. Bilo je oko 150 test-pitanja. Ja sam uistinu imao problema da razumijem mnoga, odgovor tačan sam dao na tek desetak njih. Supruga na samo pokoje više.
A vjerujte mi nemam nikakvog problema da razumijem složena štiva, filozofska, naučna. Niti da komuniciram s ljudima kada sam u Hrvatskoj. By the way, školovao sam se u Jugoslaviji, čitali smo Krležu, Andrića, Djalskog.
I danas rado čitam književnost nastalu na tim prostorima, pomalo i sam pišem.
piše: Stjepan Poljaković
Pred polazak pod Alpe do mene je došla vijest da je moj prijatelj, u daljnjem tekstu Valter, stigao na red za transplantaciju organa. Dijabetes s kojim se bori od rođenja napravio je svoje i jedina šansa za iole dostojanstveniji život novi su organi, gušterača i bubreg.
Znamo se od srednje škole. Znam njega i za njegovu bolest. Znaju ga i drugi, u tri sela što bi se reklo. Nije ni floskula ni patetika ako kažem da ga je malo tko kada vidio ljutoga. On je nepresušni …
piše: Marija Juračić
Moj zet čita samo novine. One sportske. Time se pridružuje tisućama zagriženih sportaša koji se sportom bave samo iz udobnosti svoje fotelje.
Kada mu preporučim čitanje nekog romana, on reagira kao da je u školi i pita:
„Koliko ima stranica?“
Ako mu kažem da roman ima četiri stotina stranica, pogledat će…