Iz naše arhive/ objavljeno 06.11.2016.
Sven Adam Ewin
Tišina nema svoje kuće,
Ni boravišta ni adrese.
Obično dođe u svanuće
I tad se čudne stvari dese.
Pa čuješ sreću što se nada;
Pa čuješ zvijezdu što se mrvi;
Pa čuješ mis’o koja pada;
Pa čuješ govor svoje krvi.…

Pjesnik je čudo. Zbori na Gori.
Kad tad rijeku se mora preći.
U suton, poslije pjesme zebe,