Piše: Kristina Uremović
Jedno poslijepodne nakon napornog dana, mrtva umorna užurbano hodam s jednog kraja grada na drugi ne bi li stigla na bus za doma, samo minuta do kolodvora; noge ne osjećam, trudim se potrčati ali ne ide… Naravno, kako to biva, pri samom cilju, vidim bus koji mi pobježe pred nosom…
Ništa, sjednem na klupu da uhvatim malo zraka i skuliram se na sekundu. Hvata me bijes i ljutnja, jer sam uskoro mogla biti doma, ali ne, sada moram tri sata paradirati po gradu bez ikakvog cilja – izgubljeno vrijeme, a nije baš da ga imam na bacanje. …
