Iz naše arhive/ objavljeno 18.04.2018.
piše: Marica Žanetić Malenica
Zagreb, kćerkin stan, vrijeme sadašnje… Sjedim sa šestogodišnjom unučicom na tapetu s hrpom igračaka razasutih uokolo. Igramo se. Odjednom ugledam krpena lutku, onu za ruku. Uzimam je, oči mi zasvijetle neobičnim sjajem, samo meni znanim.
Moji prsti, pažljivo nataknuti, oživjeli su u njoj, a glas je dobio neki drugi, piskutav ton. Približavam se unučici i započinjem mali igrokaz. Bujica riječi teče iz mene, a zbunjeni izraz Evina lica govori mi da je ovakva baka pričalica za nju nešto novo.
Krpena lutka koja joj, onako mlitava i beživotna, do sada nije bila zanimljiva, najednom je privukla njezinu pozornost i postala…
„Za vrijeme posjeta mami u bolnicu, navratih njezinoj liječnici na konzultacije; ova sva zadubljena u papire s kojih ni pogleda nije skinula, umjesto odzdrava odmah prijeđe na stvar, riječima: “Recite…?” 
Moglo bi se reći da ova priča nema nikakve veze s hrvatskom dijasporom. Ja ću ju ipak ispričati, pa ti sam zaključi. U svakom slučaju dio je mene, a ja jesam usko povezan sa dijasporom …njen sam dio.
onoga ljeta
Kolega Jakov Vranković iz Koblenza s kojim dijelim iskustva nekadašnje dugogodišnje intenzivne suradnje sa Slobodnom Dalmacijom poslao nam tekst pa piše: – Nadam se da si se dobro odmorila iako sumnjam, portal je uvijek bio lipo popunjen. Pa se ja Jakovu pravdam kako ipak odmorila jesam i to zahvaljujući divnim suradnicima koji su naše stranice redovito punili prilozima.…