Iz naše arhive/ objavljeno 08.05.2018.
piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
„Za vrijeme posjeta mami u bolnicu, navratih njezinoj liječnici na konzultacije; ova sva zadubljena u papire s kojih ni pogleda nije skinula, umjesto odzdrava odmah prijeđe na stvar, riječima: “Recite…?”
Kad joj rekoh ime pacijentice, liječnica, i dalje ne dižući pogleda sa svojih papira, u dahu izvijesti o svim obavljenim medicinskim zahvatima, ustanovljenoj dijagnozi i prognozi. Oči je podigla tek kad ju upitah kakve to veze ima s mojom majkom.
Prstom pokaza na krevet jedne pacijentice i upita: “Nije li to pacijentica o kojoj me pitate?” A “to” stvarno nije bila moja majka. “To” je možda bila nečija majka, ali nekoga drugog djeteta, ne mene.
Malčice ustuknuvši, bez i primisli na ispriku, liječnica okrene ploču i, kao robot, savršeno me izvijesti o zdravstvenom stanju moje majke, profesionalno kao mehaničar kad mu dovezem auto na popravak. Sa strane struke toj liječnici ništa ne mogoh zamjeriti, profesionalnosti joj nije manjkalo. No osjećajnosti joj je sigurno manjkalo.…
Moglo bi se reći da ova priča nema nikakve veze s hrvatskom dijasporom. Ja ću ju ipak ispričati, pa ti sam zaključi. U svakom slučaju dio je mene, a ja jesam usko povezan sa dijasporom …njen sam dio.
onoga ljeta
Kolega Jakov Vranković iz Koblenza s kojim dijelim iskustva nekadašnje dugogodišnje intenzivne suradnje sa Slobodnom Dalmacijom poslao nam tekst pa piše: – Nadam se da si se dobro odmorila iako sumnjam, portal je uvijek bio lipo popunjen. Pa se ja Jakovu pravdam kako ipak odmorila jesam i to zahvaljujući divnim suradnicima koji su naše stranice redovito punili prilozima.…