Slušala sam harfu u noći –
svirali su mjesečevi prsti,
i nije mi bilo lako ne zaljubiti se
u vrijeme što prolazi kradom
nevidljivo noseći sve moje trenutke
složene na slikarevoj paleti…
Srce nije od kamena, ali srce voli kamen sivi
Tamo me vuče, tamo živi
Gdje su me mati i baka učile
Anđeo Gospodnji i Anđele čuvaru
Gdje su dunje žute mirisale na ormaru
Gdje mi je piljak stopalo žuljao…
Kažem li kako bez tebe ne mogu
i odem s tobom,
moram li vratiti koraljni prsten
kojim me more nevinu vjenčalo?
U čije ću ruke položiti
ushit i smiraj, milinu i sjaj,…
Kako je dobra naša majčica Zemlja.
Slušala sam harfu u noći –
Gle, otvorena su vrata nova.
Nerado idem glavnim ulicama iako su neke nazvane po književnim velikanima. Gužva je i bučne su od mnogobrojnih automobila.
Oj, more, bistrino uma
Letimo,
Jutros sam ti na rubu planine,
Srce nije od kamena, ali srce voli kamen sivi
Prije nego će biti da bude bilo,
Kažem li kako bez tebe ne mogu